utorak | 23. srpnja. 2013
Koko u Puli
Za razliku od većine svojih kolega, ne volim pisati scenarije, pa sam uglavnom realizator tuđih koncepata, bilo na filmu, bilo na televiziji, što mi posve odgovara
Serijal filmova o Koku kao producentski pothvat ili projekt poprilično je neobičan za hrvatsku kinematografiju. Kako Vam odgovara biti, nazovimo to tako, najamni redatelj u kinematografiji u kojoj prevladava ideja da su filmovi ponajviše izrazi pojedinih autora?
Po nekoj staroj podjeli, u kojoj se redatelji dijele na autore i pouzdane zanatlije, ja pripadam u ove potonje – režiram što god treba. Za razliku od većine svojih kolega, ne volim pisati scenarije, pa sam uglavnom realizator tuđih koncepata, bilo na filmu, bilo na televiziji, što mi posve odgovara. U slučaju poput ovoga, većina toga ovisi o tome kako je uspio prethodni film. Budući da je prvijencem serijala, filmom Koko i duhovi u režiji Daniela Kušana, letvica postavljena vrlo visoko, dosta sam strepio hoću li uspjeti ispuniti tu zadaću. A redatelji se u serijalu izmjenjuju iz filma u film kako ne bi bilo stanke – dok sam se ja bavio Zagonetnim dječakom, Daniel se već pripremao za sljedeći film, Ljubav ili smrt, koji bi trebao biti realiziran nagodinu.
Jeste li imali nekog upliva na to da jedna nogometna ekipa na podugačkoj utakmici u Zagonetnom dječaku bude u žutim dresovima, poput momčadi za koju navijaju junaci vašeg prvijenca Ajmo, žuti!?
Ne. Žutu boju izabrala je kostimografkinja Emina Kušan jer je odgovarala i našem direktoru fotografije Mariu Sabliću. Nema podteksta.
Osim što je smješten u prošlost, osamdesete godine prošloga stoljeća, film i režijski donekle priziva klasičniji pristup onog vremena u kojem su se u nas redovitije snimali filmovi za djecu.
Sami romani u osnovi su užasno staromodni, a to se uglavnom zaboravlja, jer svi smo ih čitali kao mali i imali osjećaj da se događaju u naše vrijeme. A napisani su puno ranije, pedesetih godina. U njima su odjeci Drugoga svjetskog rata i slično. Spominje se, primjerice, siročad s Kozare, što je današnjoj djeci koja gledaju film posve neprepoznatljivo i nerazumljivo. Stoga je Daniel Kušan pametno odlučio radnju premjestiti bliže sadašnjosti, ali opet dovoljno daleko da bude prošlost, tako da smo i u režijskom smislu namjerno do neke mjere pratili taj retro-stil. Pisac Ivan Kušan čitatelja uspijeva zavesti svojim spisateljskim stilom, no kad se on makne na stranu, ostanu priče pune naivnosti i rupa, a spisateljski stil ne može se prevesti na film. Uz to, riječ je o književnim klasicima, a poznata je izreka da je na film lakše prenijeti manje poznat ili loš roman nego neki poznat ili dobar. Dakle, jako smo se trudili pronaći ravnotežu između vjernosti književnom predlošku i unošenja promjena koje su bile nužne u pogledu logike i uvjerljivosti. Djeca su film dobro prihvatila i to je najvažnije, a prigovori, ako ih ima, uglavnom stižu od odraslih.
Kako je bilo raditi s djecom?
Oni su se odlično zabavljali, mi iza kamere malo manje. Film je zapravo bio silno zahtjevan – djeca su bila krasna, puna volje i davala su sve od sebe, no jednostavno nemaju iskustvo profesionalnog glumca i s njima ipak sve uvijek traje nezanemarivo dulje. Sve smo napravili kako valja, ali za mene je to u pogledu vremenske stiske svaki dan bila borba na život i smrt.
Kakav je osjećaj doći na Pulski festival s filmom koji je već bio u distribuciji i koji je postigao uspjeh?
Čudan. Osjećam se pomalo kao ispuhani balon. Sve reakcije na film dosad smo već čuli i osjećaj je posve drukčiji nego kad dolazite s filmom koji se ovdje prikazuje premijerno. No ovo ipak jest premijerno prikazivanje Zagonetnog dječaka u gradu Puli, u čijim kinima još nije igrao.
razgovarao Janko Heidl
