petak | 26. srpnja. 2013
Glumački velikan
Štujući uspomenu na velikana hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića, Društvo hrvatskih filmskih redatelja utemeljilo je 2000. godine godišnju Nagradu Fabijan Šovagović – nagradu glumici / glumcu čije je djelo ostavilo trajan trag u povijesti hrvatskoga filma. Žiri Društva hrvatskih filmskih redatelja u sastavu: Antonio Nuić, predsjednik, Snježana Tribuson i Vinko Brešan, članovi, jednoglasno je odlučio da Nagrada Fabijan Šovagović u 2013. godini pripadne glumcu Radi Šerbedžiji.
Nagrada se tradicionalno dodjeljuje u okviru programa Festivala igranog filma u Puli, a svečano je uručena Radi Šerbedžiji u četvrtak 25. srpnja u Areni, dok će se tiskovna konferencija održati u petak 26. srpnja u 14.30 sati u Zajednici Talijana – Circolu, uz projekciju desetominutnog dokumentarnog kolaž filma o laureatu autorice Zrinke Matijević-Veličan, proizvedenog u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom.
Obrazloženje uz Nagradu Fabijan Šovagović:
I da devedesetih nije preplivao veliku baru, izgovorio ni jednu rečenicu na broken engleskom i tako postao jednim od najpoznatijih suvremenih holivudskih imigranata, Rade Šerbedžija neupitno bi zavrijedio naslov glumačkog velikana s južnoslavenskih prostora. Do tog međunarodnog iskoraka s prtljagom slavenskog identiteta i akcenta, Šerbedžija se, igrajući paralelno u kazalištu, na televiziji i filmu od kasnih šezdesetih, već čvrsto urezao u ekran prepoznatljivom fizičkom gestom, vrhunskom dikcijom i markantnim licem koje dobro nosi raznovrsne psihološke i karakterne maske, te podnosi različite narative – klasične i suvremene, tragičke i komičke, umjetničke i žanrovske. Zbog tih osobina za njim su se otimali svi ozbiljniji redatelji autorske i post-autorske hrvatske i jugoslavenske kinematografije – od Papića (Iluzija) i Galića (Crne ptice), kod kojih je 1967. debitirao, i Ivande, koji mu je dao prvu glavnu ulogu s egzistencijalističkom težinom u Gravitaciji (1968), do Hadžića, Golika, Pavlovića, Berkovića, Mimice, Grlića, Markovića, Radivojevića, Zafranovića, a osobito Vrdoljaka i Tadića, i ostalih kod kojih je utjelovio likove različitih tipova, karaktera i identiteta. Imao je priliku biti ratnik pod različitim zastavama, režimski i deziluzionirani (post)revolucionar, tragičar u povijesnom (npr. Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, 1972) ili suvremenom okružju (Hadžićev Novinar, 1979), ali i balkanski prepredenjak (Prosjaci i sinovi, 1971), sarkastični ljubavnik ili urbani beskičmenjak. Jedni su u njemu vidjeli moralno ambivalentnog intelektualca i lakrdijaša, drugi tragički izdanak prigradske radničke sirotinje (San o ruži, 1986) i pojedinca koji je žrtva iskvarenog sustava (Osuđeni, 1987), ali i romantičnog zanesenjaka poput Armana u Berkovićevoj Kontesi Dori (1993), posljednjem Šerbedžijinu hrvatskom filmu prije početka njegove međunarodne karijere s višestruko nagrađivanom dramom Makedonca Milča Mančevskog Prije kiše (1994).
Proteklih dvadesetak godina Šerbedžija je, najčešće igrajući uloge (počesto i sumnjivih) stranaca istočnoeuropskih korijena u zapadnome svijetu, udvostručio filmografiju naslovima koje, među ostalim, potpisuju respektabilni svjetski redatelji – od Francesca Rosija, Phillipa Noycea, Johna Wooa do Clinta Eastwooda i Stanleyja Kubricka, a onda se u velikom stilu dostojnom velikih glumaca počeo sve učestalije vraćati domaćem ambijentu, gdje će se za njega zasigurno naći još moćnih uloga.
