petak | 26. srpnja. 2013
Bijeg od ozbiljnog
Kaže se da je gledatelje lakše rasplakati nego nasmijati. Komedija s uvrnutim felinijevskim likovima i neočekivanim
krajem zasad je Vaš žanrovski potpis…
Da, i kad se odlučiš za komediju, pojavi se strah hoće li tvoja komedija uspjeti nasmijati ljude. Meni komedija dolazi prirodno, jednostavno izvire iz mene, pa čak i kada radim nešto ozbiljno, okrenem na humor i komediju. Mnogi kažu da je komediju najteže raditi, a meni je upravo suprotno, jer mi pruža bijeg od ozbiljnog generalno, pa mi služi kao linija manjeg otpora. Netko bježi u pretjerivanje, netko u trash, a ja u komediju. Volim kad se na početku prividno doima sve uobičajeno, da teče nekim svojim tokom, a zatim se do kraja sve preokrene, nizom vanjskih utjecaja dolazi do apsurda i potpunog raspada sistema. Nastojim da je komedija kaotična, da svega ima previše, da je puno likova na istom mjestu i da kraj iznenadi. Slično je i s likovima, jer u središte priče ostavljam jedan glavni lik koji je običan i on jedini, u tom carstvu ‘luđaka’, može nositi radnju i kad je u kontrastu s luckastim čudacima, gledatelj može povjerovati da se to uistinu može dogoditi.
Glumcu Janku Popoviću Volariću povjerili ste posve netipičnu ulogu – hard core albanskog mafijaša. Pišete li unaprijed uloge za određene glumce?
Janko je kao rođen da glumi te njuške, mafijaše i kriminalce, barem ga ja tako doživljavam, i nikako mi nije jasno zašto ga stalno angažiraju za neke zavodnike i mekušce. On je stvarno genijalan glumac i poželjno je da ga se stavi pod neko drugo svjetlo u filmovima. Točno je planirano da će taj glumac to glumiti i pisano je prema njima. David Kapac i ja pisali smo unaprijed prema nekom glumcu, jer smo, primjerice, s njim ranije surađivali i poznajemo njegov potencijal, pa mi je izazov da iz tih glumaca izvučem nešto novo, u ovom slučaju tu neku histeriju, odnosno točku u kojoj su pomaknuti.
razgovarala Iva Cikojević
