• Veljko Bulajić, redatelj: Opet je došlo vrijeme za nagrade

    Hrvatska kinematografija ima vrlo malo suvremenih filmova. Mi već polazimo od toga da nismo nikome zanimljivi. To nije dobro. Ako je išta uspješno u zadnjih 50 godina promoviralo Hrvatsku u svijetu – onda je to hrvatski film

     

    Dobitnik ste Nazorove nagrade. Kakvu važnost ona ima za vas? Dobitnik ste nekoliko njih.

    Ranije sam je dobio za Obećanu zemlju a 1972. godine Društvo filmskih radnika Hrvatske predložilo me za nagradu za životno djelo. To je bilo poslije Zlatnog lava u Veneciji, Zlatne medalje u Moskvi, nominacije za Oscara, nagrade kritike u Cannesu, ali zamolio sam ih da nagradu odgode i ostave je za neka druga vremena. Tako je Društvo i napravilo. U međuvremenu je nekoliko mojih suradnika dobilo nagradu, a onda je došlo razdoblje u kojemu me nitko nije htio nagraditi. Sada je opet došlo vrijeme da dobijem nagradu.

    Surađivali ste s Orsonom Wellesom. Popričajmo ne o Bitki na Neretvi nego o detalju koji je manje poznat ljudima. Pripremali ste zajedno s njim film o Staljinu.

    Moj odnos sa Orsonom Wellesom bio je izuzetno prijateljski. Nije postojalo ništa što to prijateljstvo ne bi kategoriziralo kao veliko. Želim također iskoristiti priliku da kažem kako je njegov odnos sa Olgom Palinkaš bio izuzetan. Povjerio mi se da mu ona znači u životu najviše. Poslije Neretve bili smo u stalnoj vezi i u jednom razgovoru došli na ideju da realiziramo film o smrti Staljina. Napisali smo tekst, treatment, od tridesetak kartica. Radnja se događala u jednom jedinom objektu – Kremlju, gdje je pred smrt ležao Staljin. Naglasak je bio na ljudima oko Staljina – kako oni iščekuju njegovu smrt i što očekuju da će se nakon toga događati. Taj tekst se strašno svidio Rusima i smatrali su da ga treba snimiti. Radovali smo se, ali u jednom trenutku netko je prekinuo komunikaciju s nama smatrajući da još nije došlo vrijeme da se napravi takav film. Nas dvojica onda smo stali jer se bez Rusa to nije moglo realizirati.

    Bi li onda Sergel Bondarčuk glumio Staljina? Glumio je kod vas u Neretvi, Welles je glumio kod njega, pa bi to bilo logično.

    Imali smo ga na umu, ali nismo s njim o tome razgovarali.

    Kada danas gledate hrvatsku kinematografiju, koliko je slična prijašnjoj?

    Hrvatska kinematografija je sa Bauerom, Papićem, Berkovićem, Golikom i sa mnom imala daleko veći autoritet nego danas. Daleko više je bila prisutna u svijetu. Neki od naših filmova bili su prikazani u svim zemljama svijeta. Danas, međutim, hrvatske kinematografije ima u svijetu vrlo malo. Razni su razlozi. Nekad je kinematografija bila planirana u okviru hrvatske kulture. Danas nije planirana, događa se od danas do sutra, bez vizije. Hrvatska ima ono što mnoge zemlje nemaju – ima kadar. Kod nas se radi na brzinu, pripreme, probe, nema repeticija. Hrvatska kinematografija ima vrlo malo suvremenih filmova. Mi već polazimo od toga da nismo nikome zanimljivi. To nije dobro. Ako je išta uspješno u zadnjih 50 godina promoviralo Hrvatsku u svijetu – onda je to hrvatski film.