• Rajko Grlić, redatelj i suscenarist filma Neka ostane među nama: Do kože

    Svaki glumac po svojoj prirodi na sebe stavlja dvadeset ogrtača da bi se sakrio, a uloga svakoga redatelja je da ih polako skida. Ne mislim fizički, nego u prenesenom značenju. Doći do kože jedna je kategorija, a doći do toga da se čovjek može igrati ne misleći na to, jest druga

     

    Film je već igrao u kinima, prikazivan je na festivalima, nagrađen u Karlovym Varyma.

    Izgubio je nevinost. Svakom je roditelju važno da dijete jedan dan može otići od kuće, da se može uputiti u svoj život i da o njemu ne mora voditi brigu 24 sata. Svakom redatelju je beskonačno važan trenutak u kojem njegov film ode u svoj život. To stvara prvu mogućnost da može početi razmišljati o nečem drugom. Meni je sada taj osjećaj omogućen i više ga ne moram pratiti i paziti da ne padne, da se ne zaprlja itd.

     

    Jeste li zadovoljni reakcijama, odazivom publike, kritike?

    Do redatelja dolaze samo pozitivne stvari, tako da mi nismo mjerilo reakcija. Ali ne sjećam se da me u Zagrebu – bio sam tamo dva dana nakon premijere i sada nekoliko dana – toliko ljudi zaustavljalo na ulicama i pričalo o filmu. Tjedan dana bio sam u Beogradu, gdje sam vodio Europsku filmsku akademiju, i tamo mi se događalo isto. Imam osjećaj da ga oni koji ga vole, zaista vole. I gledanost je bila dobra. U Zagrebu je igrao tri mjeseca, u Beogradu također, u Splitu. U okvirima sadašnje situacije to su fantastični rezultati, ali nekada, u Jugoslaviji, te su se brojke dostizale tijekom jednog vikenda. 

     

    Zašto Miki Manojlović u ulozi Zagrepčana?

    Trebao mi je netko tko je na rubu olinjalosti, netko tko ima problema s ćelavosti, a još je u borbi za eros kao nadu u mladost. Radije bih imao Zagrepčana, ali nisam našao takvog glumca.

     

    Koliko je erotske prizore teže ili lakše snimati od drugih?

    Nema tu velike razlike. Stvar je u pripremi glumaca, koja mora početi dva mjeseca prije. To se ne radi toga jutra. Svaki glumac po svojoj prirodi na sebe stavlja dvadeset ogrtača da bi se sakrio, a uloga svakoga redatelja je da ih polako skida. Ne mislim fizički, nego u prenesenom značenju. Doći do kože jedna je kategorija, a doći do toga da se čovjek može igrati ne misleći na to, jest druga. U erotskim scenama pokušavam imati dvostruko ili trostruko značenje scene, jer ako se prikazuje samo fizički odnos, onda je bolje gledati dobar pornić. Intime su trenuci kada se ljudi iskazuju puno više no što bi željeli i beskonačno pomaže ako u tim trenucima uspijemo o junaku ili junakinji saznati nešto više. S druge strane, svi smo znali da snimamo film o erosu, a teško je snimiti film o sarmi a da ne pokažeš zelje i meso.

     

    Sjećate li se svog prvog dolaska na Pulski festival?

    Mislim da sam prvi put u Pulu došao 1965, kada sam na nekom amaterskom festivalu dobio nagradu koja je uključivala sedam dana boravka na Pulskom filmskom festivalu. Bio sam smješten u Domu omladine, a u sobi nas je bilo tridesetak nadobudnih amatera iz svih republika SFRJ koji su dobili isto takve nagrade. Svaki dan su nam dovodili nekog redatelja na dva-tri sata razgovora – bili su tu Vatroslav Mimica, Saša Petrović, Živojin Pavlović, Boštjan Hladnik – i pamtim to kao strašno ozbiljne razgovore. No, te godine nisam skupio hrabrosti popeti se na terasu hotela Riviera koja je bila mitsko mjesto kinematografije na kojem su se okupljale sve najveće zvijezde.