Često sam i s velikim veseljem pisao glazbu za filmove. Ponegdje je to uključivalo i filmske songove. Velika većina moje filmske poezije nastala je kao omaž mojim omiljenim glumicama, poput Gilde – Rite Hayworth i Marlene Dietrich u Plavom anđelu.
Filmska poezija malo je poznat aspekt vašeg stvaralaštva. Obično se govori o filmskoj glazbi.
Često sam i s velikim veseljem pisao glazbu za filmove. Ponegdje je to uključivalo i filmske songove. Posljednji takav primjer bio je Belle Epoque Nikole Stojanovića za koji sam uz glazbu napisao i kabaretske numere. Filmska poezija je rezultat takve kvalitetne suradnje.
Posebno važan aspekt jest vaša poezija nadahnuta filmovima.
Moja majka je često išla u Šibeniku u kino; Šibenik je tad imao tri kina – Slobodu, Odeon i Tesla. Najviše je voljela film Zmajevo sjeme prema romanu Pearl Buck. Plakala bi uvijek kao kišna godina. S druge strane, velika većina moje filmske poezije nastala je kao omaž mojim omiljenim glumicama, poput Gilde – Rite Hayworth i Marlene Dietrich u Plavom anđelu.
Ne zaobilazite niti redatelje.
Da, tu su moji omiljeni Lang, Murnau, pa Welles o kojem sam skladao za vaš film (Druga strana Wellesa, op. ur.), ali tu su i glumci – Kirk Douglas kao Čovjek bez zvijezde, pa Vladimir Visocki i drugi. Uopće mi je drago da je Hrvatski državni arhiv objavio pod vašim uredništvom moju knjigu Kino Sloboda, gdje je sve sakupljeno. Svi plakati i sve filmske pjesme. Radili smo knjigu s ljubavlju, a to se vidi po tome što je više nema. Stvorena je kao bibliofilsko izdanje, u maloj tiraži, i sve su mi primjerke odnijeli. Gabi je nekoliko posljednjih primjeraka sakrila u posteljinu – gdje sad do njih nitko ne može doći, pa čak ni ja.
Koncert u Puli u sklopu Festivala…
Nastupamo prapovijesni pijanist Branko Bulić i ja. Jako me to raduje jer me za Pulu vežu lijepa sjećanja. Tu sam osvojio dvije Zlatne Arene – za Bulajićevog Donatora i Senečićev Pont Neuf.
Mnogi su me zamolili da vas pitam za uzore u filmskoj glazbi.
Bernard Herrmann kao jedan od najvećih. Ipak je on radio i score za međunarodnu verziju Bitke na Neretvi – imam ga doma. Zatim Max Steiner, Franz Waxmann i drugi.
Filmska glazba u hrvatskom filmu danas?
Gotovo da je i nema. Sve je svedeno na elektroniku – protiv koje nemam ništa; konačno, još u ranim osamdesetima eksperimentirao sam s elektronskom glazbom. Siniša Škarica svojevremeno je rekao da sam elektro-šansonjer – ali vrlo se rijetko, ili uopće ne pišu scoreovi za filmove koje izvode simfoničari. Ja sam ih, hvala bogu, u životu napisao i previše pa znam o čemu govorim, ali me ipak smeta kad vidim da neki od naših slavnih kompozitora filmsku glazbu stvaraju pritiskom na jednu, eventualno dvije tipke sintesajzera.
Nedavno ste ponovno surađivali s Vrdoljakom.
Da, skladao sam mu cijelu seriju. Neki tvrde da su uvodna i odjavna špica najbolji dijelovi.
A nakon Vrdoljaka? Što se sprema?
Došlo doba da se ide groba.