• Nagrade za životno djelo

    Na 57. festivalu igranog filma u Puli biti će uručene slijedeće nagrade za životno djelo

    1. Pulski filmski festival 1954.Nagrada Marijan Rotar Festivala igranog filma u Puli koja se dodjeljuje pojedincima i ustanovama koji su podjednako svojim idejama i djelima spojili Pulu i film

    Nagrada Društva hrvatskih filmskih redatelja Fabijan Šovagović za posebni glumački prinos hrvatskoj kinematografiji


    Dosadašnji dobitnici nagrade Marijan Rotar su:

    2004. Fadil Hadžić, filmski redatelj i festivalski organizator
    2005. Petar Krelja, filmski redatelj i kritičar
    2006. Gverino Zuban, kinooperater
    2007. Martin Bizjak, festivalski ravnatelj
    2008. Igor Galo, glumac

    2009. Miroslav Tatić, festivalski organizator

    Dobitnici nagrada za životno djelo na području filmske umjetnosti u Republici Hrvatskoj u 2010:

    Nagrada Vladimir Nazor – Veljko Bulajić
    Nagrada Krešo Golik – Ivan Šime Šimatović
    Nagrada Fabijan Šovagović – Ana Karić
    Nagrada Matijan Rotar – Publika


  • Nagrada Fabijan Šovagović Ani Karić

    Nagrada Fabijan Šovagović Društva Hrvatskih redatelja za glumca ili glumicu čije je djelovanje ostavilo trag u povijesti hrvatskoga filma ove je godine dodjeljena ANI KARIĆ

    Obrazloženje nagrade:

    Ana KArić (fotografija iz predstave Ljubavna pisma)Ana Karić pojavila se na filmu još kao studentica druge godine Kazališne akademije 1961. godine i to u cjelovečernjem prvijencu Ante Babaje, adaptaciji Andersenove bajke Carevo novo ruho, prikrivenoj kritici kulta ličnosti u komunističkom sustavu. Iste godine glumi glavnu ulogu u psihološkoj ljubavnoj drami s elementima fantastike Pustolov pred vratima Šime Šimatovića prema kazališnom komadu Milana Begovića. Na samom početku filmske karijere Ana Karić ostvaruje kompleksan lik mlade žene iz građanskih krugova koja zbog preintenzivnih ljubavnih doživljaja gubi razum.

    Već u to vrijeme potvrđuje nekoliko značajki koje će obilježiti njezin umjetnički opus – modernost, inteligenciju, otmjenu senzualnost i pritajenu erotičnost. I bez obzira na to što je jednako uvjerljivo odigrala i uloge žena iz drugačijih miljea i oprečnih preokupacija, kad su u pitanju filmovi Ana Karić veličanstveni je primjer urbane, samostalne, samosvjesne žene, emancipirane i ponekad cinične. Ako posegnemo za genijalnim primjerima filmskog modernizma kao što su Slučajni život Ante Peterlića iz 1969. ili Putovanje na mjesto nesreće Zvonimira Berkovića iz 1971, nije teško ustvrditi da je za posebnost filmskog izraza velikim dijelom zaslužna upravo Ana Karić.

    Razočarana intelektualka pod pritiskom bračne krize ili neovisna činovnica željna zabave ali koja više nema iluzija i ne vjeruje slijepo ženski u idealnu ljubav, Ana Karić daje dušu fikcijskim svjetovima nastanjenima kompliciranim likovima koji izražavaju tihi prijezir prema konvencijama i dominantnim ideologijama. Fantastično uklopljena u vizualne doživljaje koji snažno ocrtavaju ondašnji Zagreb, od Cvjetnog trga dok je na njemu raslo drveće, do Jazavca ili primjerice u današnje vrijeme nezamislivih atrakcija Zagrebačkog velesajma, Ana Karić osigurala je status nezaboravne filmske ikone neodvojive od urbane kulture.

    Glumila je u dvadesetak filmova, spomenut ćemo samo neke od njih - U sukobu (1963, Jože Babič), Radopolje (Stole Janković, 1963), Bablje Ljeto (1971, Nikola Tanhofer), Kuća (1973, Bogdan Žižić), Doktor Mladen (1975, Midhat Mutapčić), Živi bili pa vidjeli (1979, Bruno Gamulin i Milivoj Puhlovski), Tajna Nikole Tesle (1980, Krsto Papić) i najrecentnije, Ono sve što znaš o meni (2005, Bobo Jelčić i Nataša Rajković). Ana Karić glumila je u šezdeset TV drama i imala 2000 kazališnih nastupa. Godine 1995. predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao ju je Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Godine 2007. Ani Karić dodijeljena je i Srebrna Plaketa Grada Zagreba, a 2008. dobila je Nagradu Grada Zagreba.

     

  • Nagrada Vladimir Nazor Veljku Bulajiću

    Nagrada Vladimir Nazor za životni doprinos filmskoj umjetnosti ove je godine dodijeljena filmskom redatelju VELJKU BULAJIĆU

    Obrazloženje nagrade:

    Veljko Bulajić, foto: Danko VučinovićFilmski redatelj Veljko Bulajić prisutan je u hrvatskom filmu gotovo šezdeset godina. Pošto je kao stipendist početkom pedesetih godina 20. stoljeća polazio slavni Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu, prve je, kratkometražne filmove režirao još 1953. da bi definitivni proboj ostvario 1959. godine cjelovečernjim prvijencem Vlak bez voznog reda.

    Već je u tom djelu Bulajić u potpunosti očitovao sve bitne kvalitete svoga režijskog postupka: sklonost mozaičnoj dramaturgiji, balansirano preplitanje prikaza pojedinačnih sudbina i općih društvenih stanja, spoj neorealističkih izvora, napose u detaljima i sklonosti spektakularizaciji, a posebice kroz vrhunsko uobličavanje dinamike gibanja masa u razrađenoj mizansceni.

    Dok će navedeni postupci do osobitog izraza doći u ratnim spektaklima Kozara i Bitka na Neretvi iz kojih možda ponajviše ostaje u sjećanju uklapanje emocionalno intenzivnijih intimističkih prizora u akcijske sekvence, Bulajić će se jednako uspješno okušati i u manje spektakularnim projektima, premda spektakl ostaje u srži njegova prosedea, tako u drami Uzavreli grad te više povijesnih filmova kojima se potvrdio kao slikar dojmljivih ugođaja, Atentat u Sarajevu, Čovjek koga treba ubiti, gdje se zapaženo okušao i u tvorbi fantastičkih prizora, Donator.

    Širinu njegovih interesa samo su potvrdili potresni dokumentarni film o razornom potresu Skoplje 63, kao i gotovo nadrealistična transpozicija slavne ratne poeme o tifusarima Pogled u zjenicu sunca. Pokazavši da je spreman okušati se i u osebujnijim stilizacijama, Bulajić je u svim djelima potvrđivao autorsku homogenost svoga opusa u čijem je temelju politika kao trajna opća tema, često izravna, kadikad u formi alegorije, pa je i u tom smislu posve prikladno da je upravo Bulajić režirao film o pjesniku slobode Marinu Držiću, Libertas, djelo koje je umnogome summa njegova opusa.

    U komisiji za dodjelu nagrade Vladimir Nazor za filmsku umjetnost bili su: Krsto Papić (predsjednik), Ognjen Sviličić, Suzana Nikolić, Snježana Tribuson, Dejan Šorak, Bruno Kragić, Vera Zima

  • Nagrada Krešo Golik Ivanu Šimatoviću

    Vjesnikova nagrada Krešo Golik za životni doprinos filmskoj umjetnosti ove je godine pripala filmskom redatelju IVANU ŠIMATOVIĆU

    Obrazloženje nagrade:

    Ivan ŠimatovićIvan Šime Šimatović (Perušić, 1919) veteranu je hrvatske kinematografije. Režirao je tri igrana i dvadesetak dokumentarnih filmova, ali hrvatskome filmu značajno je pridonio i svojim organizacijskim sposobnostima: bio je prvi umjetnički direktor Jadran Filma, prvi direktor Zagreb Filma i prvi direktor Dalmacija Filma. U Drugom svjetskom ratu osnovao je Centralnu kazališnu družinu ZAVNOH-a, sudjelovao na kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom (1944), a u šest mandata bio predsjednikom Društva filmskih radnika Hrvatske. Ivan Šimatović učenik je Branka Gavelle, pohađao je glumačku školu u Zagrebu i nastupao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu prije odlaska u partizane, a filmsku režiju studirao je u Pragu.

     

    Na hrvatskom se filmu najprije pojavljuje kao glumac, igrajući sporedne uloge u filmovima Plavi 9 Kreše Golika 1950. i Bakonja fra Brne Fedora Hanžekovića 1951. godine. Kao redatelj debitira 1953. filmom Kameni horizonti (za koji je i koautor scenarija s Vjekoslavom Kalebom) o ženi (Irena Kolesar) koja za vrijeme stare Jugoslavije radeći razne poslove na svojoj koži osjeti i upozna sve klasne razlike tadašnjeg društva, pronalazeći solidarnost samo kod radnika štrajkaša. Drugi njegov film Naši se putevi razilaze (1957) po scenariju Ivana Šibla ratni je triler s melodramskim elementima o zagrebačkim ilegalcima za vrijeme okupacije. Treći i posljednji film, Pustolov pred vratima (1961) ekranizacija je drame Milana Begovića, urbana melodrama s mladom Anom Karić u glavnoj ulozi.

     

    Među dokumentarnim filmovima izdvajaju se Plitvička jezera (1956), nagrađena 1957. na festivalu u Berlinu, Turnir kandidata (1959), Dioklecijanova palača (1960), Augustinčić (1960), Ivan Meštrović (1962), Zagreb za slobodu (1987), Mimara (1991) i Zvonici Like (1992). I danas, u devedesetprvoj godini života, aktivan je kao predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba koji se istaknuo nizom kulturnih akcija diljem Hrvatske.

     

    Odluku o dodjeli Nagrade Krešo Golik za životni doprinos filmskoj umjetnosti donio je Ocjenjivački sud, u sastavu: redatelj Krsto Papić, glumica Alma Prica, povjesničar filma Daniel Rafaelić i filmski kritičar Zlatko Vidačković.



  • Nagrada Marijan Rotar publici

    Ove je godine, sedme po redu, dobitnik nagrade – PUBLIKA – ponaosob svaki gledatelj koji je tijekom 56 godina gledao filmove na Festivalu igranog filma u Puli.

    Obrazloženje nagrade:

     

    Nigdje toliko filmoljubaca na tako malom prostoru. Ono što svaki Puljanin doživi kao dio svog najranijeg djetinjstva, nakon što nauči plivati, jest gledati, voljeti i živjeti filmove.

     

    Suštinska i sudbinska pretpostavka (i konstanta) egzistencije Festivala, upravo u Puli, zasigurno jest publika i njena vjernost filmu (i Festivalu).

     

    Arena, film i publika daju onu alkemijsku formulu, sinergiju po kojoj je Pula poznata i zbog koje postoji uvjerenje da je Festival pouzdano mjerilo o tome kako će publika primiti film. Ima u tome istine. Pulska publika čini vrlo reprezentativan uzorak: svih je dobi, obrazovanja, socijalnih skupina. Začudno voli film, a posebice nacionalni!

     

    Započelo je daleke 1954. Čekao se red dva sata prije filma, preskakala se ograda - ne samo zato jer nije bilo karata, nego i zbog uzbuđenja i nekog nepisanog pravila - u Arenu valja ući bez karte! Stolice su pokrivane maramama, za stepenište se nosilo kušine, a za travu škanjiće. Upoznavali su se novi ljudi, stvarala nova prijateljstva i rađale ljubavi. A onda se gledalo filmove, pljeskalo, zviždalo i počesto plakalo.

     

    Tako je odgojena pulska publika.

     

    I danas, iako se više ne preskače ograda, ono što je ostalo ukorijenjeno više se ne gasi: gledalište je i dalje puno. Pulska publika nikad nije pobjegla s projekcije zbog hladnoće ili (ne daj bože) kiše, pulsko gledateljstvo i dalje nosi svoje dekice, prostirke, kišobrane, kušine i majone – ništa ih ne može iznenaditi u prostoru s kojim dišu i koji im je pod kožom.

     

    Još uvijek se plješće kad netko učini ispravno ljudsko djelo ili na bilo koji drugi način obrani ljudsko dostojanstvo. I smije se kad je smiješno i plače kad se na ekranu prikazuje patnja. I na kraju dugim pljeskom nagrađuje redatelja, glumca i druge filmske autore i djelatnike koji znaju reći: zauvijek ću zapamtiti poklon pred pulskom publikom!

     

    Te nevjerojatne reakcije tisuća različitih pojedinaca koji spontano, svi u istom trenutku emotivno odgovaraju na čudesni magnetizam slike s platna (u noći izgleda kao da se sam duh utjelovljuje nad njihovim glavama na ekranu) bilo bi zanimljivo istražiti sa sociološkog, antropološkog i kulturološkog aspekta.

     

    Festivalski su gledatelji zaista neraskidivo spojili Pulu i film - zahvaljujući

    upravo publici Festival se događa po 57. put!

     

    Nagrada Marijan Rotar (osnivač i idejni otac Festivala igranog filma u Puli) dodjeljuje se pojedincima ili institucijama koji su svojim idejama, djelima, radom i pomoći, nastojanjima i potporom spojili Pulu i film. Dosadašnji su dobitnici: Fadil Hadžić, Petar Krelja, Gverino Zuban, Martin Bizjak, Igor Galo i Miroslav Tatić.