• Dan Oki, redatelj filma Predstava: Proširiti kadar

    Čestitke na filmu. Govorim to prije svega zbog aspekta koji me fascinirao – konkretno, glasova u offu koji cijelo vrijeme okružuju kadar, koji dolaze sa raznih strana, a s druge strane redateljski sve pratite pogledima izvan kadra – ali ne onim tipičnim horizontalnim nego po dijagonalama. Slažete prostor oko filmskog kadra. Jako malo ljudi to danas radi.

     

    Slažem se s vama i jako sam zadovoljan da ste to primijetili. Takve suptilne režijske postupke danas gotovo više nitko ne vidi. Zapravo mi je namjera bila  pokušati proširiti frame, jer događaj kao događaj zahtijeva da se proširi iz konteksta koji je zarobljen u njegovu medijalizaciju, pa sam u režijskom konceptu mislio da bi bilo zanimljivo unijeti razne poglede. Na neki način, zanimljiv je lajtmotiv režijskog postupka kad Lana Hujević koja glumi Lindu terapeutski leži na kauču i priča s čovjekom s kojim vara njegovu ženu koja je njezina prijateljica i žmiri te priča sa nekim tko je u offu. To je tu do kraja pojačano jer ta osoba to ne gleda nego sluša…

     

    Zanimljiv je spoj New Yorka i Splita. Drago mi je da film vraćate u Split. Nemamo ga prilike često vidjeti na filmu.

     

    Nastojim iz svog života izvaditi svoju umjetnost – kako medijsko-likovnu, tako i filmove. Mislim da nikad nisam stremio mainstreamu u svom djelovanju. Uvijek sam slušao život, pa gdje me odvede. Split je imao i ima svoje filmske bljeskove i svoja zatamnjena. Osnovao sam Odsjek za film i video na Akademiji i mislim da će se zahvaljujući demokratizaciji preko digitalnih medija i preko tih ljudi film napokon početi vraćati u Split. Problem je bio u tome da bi ljudi otišli u Zagreb, shvatili da u Splitu nema kruha, i da sve to nema smisla te bi svi i ostali u Zagrebu. Ima jako puno redatelja iz Splita koji žive u Zagrebu i snimaju zagrebačke filmove. Na drugi način je to zanimljivo odvojiti, ali je zanimljivo i spojiti. Taj dualizam nema neke velike razlike, jedino je film u Splitu skuplji ako se radi o zagrebačkoj ekipi. Kad bi postojala ekipa u Splitu, i filmovi bi se snimali za manje novca i vjerojatno Brešan ne bi svoj film snimao u Karlovcu nego u Splitu. U tom smislu bi za hrvatsku kinematografiju bilo dobro da postoji mali dio industrije u Splitu koji bi to mogao pokriti. U autorskom smislu, moj primjer može biti role-model kako se filmovi mogu snimati i u drugim gradovima a ne samo u Zagrebu. Mi smo u Splitu snimili još jedan igrani film, koji je film noir o serijskom ubojici i koji će izaći sljedeće godine. Sa malim budžetom, ali zanimljiv – ima konceptualne režijske postupke.