• Ognjen Sviličić, redatelj i scenarist filma 2 sunčana dan: Vuk u pasjoj koži

    Mayu Sansu i trojicu Francuza našla je naša francuska koproducentica Janja Kralj. Christian Marin je, inače, glumio u filmovima iz serijala Žandar iz St. Tropeza, moja mama ga se dobro sjeća. Ne znam, niti želim znati kako je producent Damir Terešak s njima dogovorio honorare, ali me malo strah da će, kada vide kako je Festival dobro organiziran, pomisliti da smo ih zeznuli

     

    Prednosti i nedostaci snimanja filma u prirodi?

     

    Nema prednosti, samo nedostaci. Ujutro je +25 stupnjeva celzijevih, u podne +40, a navečer -10. Onda padne kiša, a za pet minuta je opet sunce. Taman se spremiš za sunce, pa opet padne kiša. Za poludit. S druge strane, nije jeftino; stalno je s nama bilo dvadeset kombija, bila je hrpa kerefeka oko organiziranja snimanja u toj krasnoj prirodi. Neću više to ponoviti.

     

    Jeste li, birajući inozemne glumce, donekle računali na to da bi oni mogli pomoći međunarodnom plasmanu filma?

     

    Jesam. Sa Sylviom Kristel me upoznao Rajko Grlić na filmskom festivalu u Nizozemskoj. Naravno da je svi najbolje znamo po ulozi Emmanuelle, ali kad sam je tamo vidio izgledala mi je kao osoba koja ima karakter i koja zna glumiti. Da budem iskren, takvi, stariji glumci željni glume, neiskorišteni su i zapravo jeftiniji nego naši. Osim ako se nisu propili, kao što se priča da se Robert Mitchum nalazio s ljudima za dogovor za posao samo da mu plaćaju piće. Sylviji Kristel prišao sam s laganim prijedlogom i kad sam primijetio da ona to zbilja želi, shvatio sam da bi mi to moglo dati više nego da uzmem, recimo, Meryl Streep, kada bih za to imao novaca i mogućnosti. Možda sam htio i testirati samoga sebe, vidjeti može li se netko tko je glumio Emmanuellu u starijim godinama predstaviti kao ozbiljna glumica. Mislim da je uspjelo, ona se zbilja potrudila i dala sve od sebe.

     

    Kako se pronađu glumci poput ovih iz vašeg filma, koji nam, osim Sylvie Kristel, zapravo i nisu osobito poznati?

     

    Mayu Sansu i trojicu Francuza našla je naša francuska koproducentica Janja Kralj. Christian Marin je, inače, glumio u filmovima iz serijala Žandar iz St. Tropeza, moja mama ga se dobro sjeća. Ne znam, niti želim znati kako je producent Damir Terešak s njima dogovorio honorare, ali me malo strah da će, kada vide kako je Festival dobro organiziran, pomisliti da smo ih zeznuli. Najzanimljivije je bilo s Bristolom Pomeroyem. Postoji internetska agencija na koju daš poziv za audiciju i glumci se na to odazovu, pa se audicije mogu raditi preko skypea. Javila se gomila ljudi, pa i kojekakvi čudaci. Bristol mi je odgovarao po izgledu. Ipak, nisam se koristio skypeom, nego sam se s njim dopisivao preko e-maila. Za vrijeme boravka u New Yorku, gdje sam imao predavanje na Columbia University, napravio sam malu audiciju za njega u svojoj hotelskoj sobi.  

     

    Jesu li stranci imali kakve posebne prohtjeve na snimanju?

     

    Tražili su trailere, što se nama učinilo zahtjevnim, a na kraju smo svi bili u njima, jer se na +40 stvarno moraš negdje skloniti. Ali, po njihovom sam ponašanju vidio da je naša ideja da smo mala zemlja i mala kinematografija zapravo naš kompleks. Svi su radili bez imalo razmišljanja o takvim stvarima; poziv u Pulu doživjeli su jednako ozbiljno kao da je riječ o premijeri u Berlinu ili Veneciji. Kolikogod mi sebi možda djelujemo neozbiljno, zapravo smo jako ozbiljni i oni na nas tako i gledaju.

     

    Kako ste doveli vuka pred kameru i preživjeli?

     

    Ne možeš dovesti vuka na snimanje. To je, naravno, pas koji glumi vuka, ali izgleda stvarno  uvjerljivo.