Hodao sam nekidan Zagrebom i vidio u prodaji DVD vašeg dokumentarca Što sa sobom preko dana. Dakle, hrvatski dokumentarac koji se prodaje u slobodnoj prodaji. To je veliki napredak za hrvatski film.

Mojoj sestri i meni prilaze ljudi i govore – pa vi ste postigle toliko toga… Ali, mi se još uvijek osjećamo kao apsolutne početnice i tome se iskreno čudimo. S druge strane, kad mi ljudi kažu ovakve stvari, shvatim da trud koji ulažemo ipak daje neke rezultate. To je ono što bih voljela da zaživi u cijeloj našoj kinematografiji.

U Hrvatskoj priči omnibusa Neke druge priče dramaturgija sa rezovima unutar kadrova, Nera Stipičević i slike, motiv bunara…

Drago mi je da to primjećujete, jer često mi ljudi postavljaju banalna pitanja i ne primjećuju ono što sam zaista radila… Teško se mirim s tim, ali se polako navikavam. Na neki način krivica leži i u činjenici što više nema prave kritike; zadržala se još samo u Francuskoj. Mi već dugo ne čitamo kritike kakve je pisao pokojni Peterlić koji je na neki način educirao ljude. To nam je strašno potrebno, pogotovo novim generacijama koje o filmu zapravo ne znaju ništa. I u ovoj hiperprodukciji filmova (pogotovo na You Tubeu) još je važnije da oni shvate da to ne znači samo stisnuti crveni gumb i snimiti nešto što se događa ispred kamere… Mislim da je bogatstvo filma Neke druge priče upravo u tome što smo toliko različite a funkcioniramo kao omnibus.