Vijesti

‹ povratak

Arhiva vijesti

nedjelja | 20. srpnja. 2014

PULSKI RAZGOVORI: Nina Violić

odvajanje

Nina Violić, redateljica, scenaristica, kostimografkinja, scenografkinja i glumica u kratkometražnom igranom filmu Odvajanje

Zašto bazen kao mjesto događaja?
Bazen mi se činio kao idealan odabir lokacije jer je to javni prostor u kojem je moguće da dijete nestane. Savršen izlet za majku i kćer, gdje majka mašta o relaksaciji, a kći o zabavi. Najvažniji mi je bio taj posljednji kadar vode kao centralno mjesto odvajanja i spajanja kćeri s majkom ili majke s kćeri, kako god.

Odvajanje intrigantno sljubljuje dokumentarno s igranim, glumljenim, fikcijskim.
Uvijek se bavim odnosom dokumentarnog i igranog, bilo da je riječ o kazalištu ili o filmu. U kazalištu taj je princip legitiman već stoljeće i pol i nitko se više ne obazire što tu pripada kojoj vrsti. Kod filma, pravila su još uvijek puno strože definirana.

Za mene je svaki moj autorski iskorak uvijek preispitivanje neke moje opsesije. Uvijek se bavim nekim intimnim problemom, a nikad ne tragam za savršenom pričom ili za idealnim scenarijem. Prema tome biram i način kako radim i s kime radim. Tako da je granica između dokumentarnog i igranog kod mene jako labava.

Odvajanje je film o odnosu majka-kći i snimila sam ga sa svojom kćeri Rozom, no to je ipak igrani film, jer je rađen na način kako se rade igrani filmovi. Roza, naravno, nije trebala ništa glumiti, ali ipak bih je gurnula u kadar s idejom da se igra ili da pliva u određenom pravcu. Kako to onda zovemo: dokumentarno ili igrano? Nemam pojma, htjela bih u budućnosti koristiti elemente i jednog i drugog, puno više se zabavljati tim odnosom dokumentarnog i igranog. Obožavam autore koji to čine, uvijek me zainteresiraju na neki poseban način.

Izbor Damira Čučića za montažera sugerira težnju ka pomaku, odmaku od uobičajenoga.
Čučić je takav autor. Hrabar, inovativan, svoj. Nemam neki poseban razlog, osim što sam htjela surađivati s njim. Htjela bih se u budućnosti okružiti takvim ljudima, za koje je film izazov i uvijek nova nepoznanica.

Donijela sam Čučiću potpuni kupus od materijala u montažu u Samobor. Nisam, naime, imala scenarij za Odvajanje. Snimala sam intuitivno i to više neću ponoviti tako skoro. A ni producentica Zdenka Gold mi to sigurno više neće dozvoliti.

Puno me naučio Čučić. Natjerao me da donosim odluke, natjerao me da se odričem materijala. Zavoljela sam montažu kod njega u podrumu u Samoboru. Prvi put sam se susrela s tom vrstom posla i nisam znala hoće li mi se svidjeti, nisam imala pojma hoću li umrijeti od dosade ili ću i montažu doživjeti kao kreativan dio procesa. Ispalo je da volim sjedit’ i reckat’.

Prvo iskustvo iskusne glumice u ulozi filmske redateljice, u odnosu na očekivanja?
Odvajanje je prvi korak da nađem neki svoj put ili način kako snimati. Mislila sam da puno toga mogu obaviti sama i sigurno je najviše što sam naučila da mi trebaju suradnici. Genijalni, talentirani. Bilo bi mi puno lakše da sam imala i pomoćnika i vođu snimanja i kostimografa i rekvizitera. Čak ni na ovako malom filmu ne treba se kockati i ne treba raditi bez ljudi, jer su oni suho zlato kad nastane kaos. Scenu trke snimala sam u svim kadrovima u istom ritmu, tako da smo se u montaži iskrvili da je produžimo, a što se mene tiče još je uvijek prekratka. Prebrzo sam vikala „Stop!“, većina kadrova je mogla trajati dulje. Ovo možda zvuči smiješno, jer Odvajanje je kratki film s prilično dugim kadrovima, ali u montaži sam shvatila da bih neke još produžila, mada Čučić ne misli tako.

Što se tiče očekivanja, jako sam zadovoljna, jer sam na kraju dobila film kakav sam htjela. Nisam ga takvog u početku zamislila. Snimala sam drukčiji film što se tiče naracije, ali ono što sam htjela njime reći sada je tu. Postavila sam pitanje odvajanja djeteta od majke na neki svoj način i nemam dileme je li to to ili nije. Za mene je.

Gdje ste snimali? Kada? Koliko?
S obzirom na to da smo direktorica fotografije Tamara Cesarec i ja odlučile ne koristiti rasvjetu, Istarske toplice pokazale su se kao savršen izbor, jer se iznad unutarnjeg bazena nalazi velika staklena kupola iz koje dopire svjetlo koje nam se jako svidjelo. To je prouzročilo stanovite probleme Zdenki Gold, jer je tog specifičnog svjetla bilo samo jedan kratak dio dana, kad je bilo sunca. Tako da smo snimale dva dana u listopadu 2012., a onda smo se vratile 2013., u svibnju, kad je ponovno zasjalo sunce u Istri, dovršiti film. Dovršila ga je snimateljica Eva Kraljević.

Kratki film kao forma?
Kratki film je bljesak. To je za mene zanimljiva forma jedino ako se bavi jednim pitanjem, jednom rečenicom, jednim osjećajem. Zato sam ga i radila ovako. Nikad se na taj način ne bih bavila dugim metrom. To bi, uostalom, bilo samoubojstvo. Dugi metar je nešto posve drugo. Mislim da ljudi jako griješe kad kratki film rade iz nedostatka love, a htjeli su snimati dugi pa krate scenarij. Kratki se film ne može baviti nekom ozbiljnom razradom likova i nema vremena razviti priču – on je trenutak i tako ga treba i raditi i gledati.

U kojoj je fazi rad na vašem planiranom dugometražnom filmu?
Dugi metar čeka na natječaj u jesen. Sedma ruka scenarija je gotova. Odradile smo EAVE i sad čekamo. „Obrnuta perspektiva“ ili „Prašinica“ je film o tome da nismo sposobni objektivno doživjeti svijet oko sebe. Konfrotirala sam tri subjektivna doživljaja istog događaja – posljednjih pola sata pred raspad obitelji. Film se, dakle, sastoji od tri dijela: njene, njegove i djetetove perspekive tih posljednjih pola sata. Njena i njegova su igrane, a dječja perspektiva je uglavnom animacija.

Janko Heidl

Pratite nas na društvenim mrežama

Facebook YouTube Twitter
novi-t-mobile-logob

Partner festivala.