Vijesti

‹ povratak

Arhiva vijesti

petak | 25. srpnja. 2014

PULSKI RAZGOVORI: Ivan Sikavica

ivan sikavica

Ivan Sikavica, redatelj i suscenarist kratkog igranog filma Ko da to nisi ti

Riječ autora?
Već dugo u Hrvatskoj prevladava trend snimanja kratkih filmova u stanu, unutar četiri zida. Po mogućnosti drama o muško-ženskim odnosima. Naknadno sam postao svjestan – ovo je zapravo moj prilog tom produkcijsko-tematskom trendu. S druge strane, ambicije mi nije nedostajalo. Zadao sam si mnoge izazove.

Zašto naslov „Ko da to nisi ti“?
Naslov je replika protagonista filma koji u njoj propituje odnos s partnericom, jer je u nemogućnosti da sam prevlada neka svoja ograničenja. Naslov sugerira ambivalentnu prirodu likova. Kako se radi o nekim našim intimnim proživljavanjima, vodio sam se onim neverbalnim i skrivenim u nama, ali jako opipljivim. Uglavnom, intrigantan mi je taj naš skriveni unutarnji svijet koji zapravo želi izaći i biti otkriven, ali nas je strah da njime možda odbijemo partnera, da nas ismije ili da se možda prenerazi verbalizacijom onoga što osjećamo.

Koja je bila prva prva iskra iz koje je krenuo ovaj film?
Film je reakcija na posve privatni subjektivni impuls. Smatrao sam da se moram izraziti filmom. Trebalo je biti nešto romantično i nježno, ali je to vremenom postalo nemoguće, jer je bilo u opreci s mojim osjećajem i sagledavanjem stvari te je scenarij postupno poprimao sve hladniji i distanciraniji ton. Zapravo, meni bliži i iskreniji. Postao je ono što bih i sam volio gledati da sam promatrač.

Film je to o nekim našim intimnim, privatnim radnjama unutar naša četiri zida, koje se isprepliću sa “sadržajem za odrasle”. Onim koji često konzumiramo, a ne libimo ga se ni sami proizvesti. Naše fizičke radnje ne znače uvijek da se s njima znamo nositi i da nemamo problema dijeliti ih s drugima. Zato maštanje djeluje oslobađajuće, jer smo u stvarnosti često sami sputani jedni drugima. To bi trebale biti neke česte, prepoznatljive situacije.

Gdje ste snimali? Koliko dugo?
Snimali smo u stanu kod prijatelja i asistenta na snimanju, Marka. Tražili smo veliki prostrani dvoetažni stan koji će pružiti mogućnosti snimanja dubinskog kadra u totalu, a njegov stan je i mizanscenski i ambijentalno odgovarao priči filma. Snimali smo jedan jedini dan, ali su zato pripreme bile puno dugotrajnije, jer je zbog tog jednog dana sve trebalo dobro pripremiti. Zasigurno moje najbrže snimanje filma do sada, a vjerojatno i među konkurencijom.

Cijeli je film snimljen u jednom kadru – zašto? Prednosti i mane?
Zato što je scenarij to omogućivao i zato što sam si to zadao kao imperativ. Uvijek mi je izazov da sa što manje filmskih izražajnih sredstava pokušam uobličiti priču i okvir kroz koji će ta priča biti prikazana. Svim mojim dosadašnjim filmovima zajednički je suženi vremenski okvir. Svi se odigravaju tijekom noći pa ni ovaj nije iznimka, a uz dosadašnje pokušaje ostvarivanja jedinstva vremena i mjesta, u ovom sam filmu, snimajući samo jedan kadar, zaokružio trojstvo dodavši i novo jedinstvo radnje.

Što ste novo naučili radeći „Ko da to nisi ti“?
Prva i najveća vanjska promjena jest prvi put imao ženske likove. I to tek u svom četvrtom filmu! U pogledu tehničkih elemenata, iskustvo nemanja montaže, s obzirom na to da obožavam montirati, je prvi frustrirajući element. No upravo zbog toga je bio izazov snimati. Snimiti kadar od pola sata nije jednostavno i teško da sve može ići savršeno, po zamislima, bez obzira na pripremu. Uvijek postoji neki dio repeticije kadra koji je tehnički loš ili je u nekoj drugoj repeticiji glumčeva ekspresija bolja i slično. Poslije u montaži želite intervenirati u mnogo toga, jer se pitate zašto ste nešto napravili ovako, a ne onako. Na kraju ionako nisam smio gledati koji su pojedini glumački dijelovi najbolji, nego koja je repeticija najbolja u cjelini. Prednost je da isti dan možete pogledati cjelovit film koji ste maloprije snimili, a to može biti jednako uzbudljivo kao i montaža.

Iskustvo na filmu samo mi je potvrdilo da nema toga što bi me spriječilo da se i dalje usudim izražavati, isprobavajući sebi novi filmski jezik.

Kratki film kao forma – škola, stuba prema dugom filmu, punopravna i vrijedna vrsta koju valja njegovati i koji pruža specifične mogućnosti i rezultate?
Budući da još nisam radio dugometražni film ne pravim razliku među filmovima, jer mi je snimanje kratkoga dovoljno težak proces i ne mogu ih odvajati, barem ne u motivacijskom smislu. Zbog očiglednih razloga mogućnosti, količine i novih prilika koje pruža, kratki film u Hrvatskoj je još uvijek kvalitativno uspješnija forma od „dugog metra“. I kad bi kratki film bio samo stuba prema dugom filmu ne bi se događalo da uspješni redatelji dugih filmova i dalje imaju potrebu snimati kratke filmove!

Janko Heidl

Pratite nas na društvenim mrežama

Facebook YouTube Twitter
novi-t-mobile-logob

Partner festivala.