petak | 26. srpnja. 2013
Nasilje u obitelji događa se oko nas
Razgovor: Lukas Nola, scenarist i redatelj filma Šuti
Dramaturški smo neprestano balansirali između užasa i barem pokušaja da bude lijepo. U cjelini, film je težak, no nastojali smo dopustiti mogućnost da postoji nada
Natpis odjavne špice koji nas upućuje na to da je film snimljen prema istinitom događaju malo kad ostavlja tako snažan utisak kao u Vašem filmu.
Ovo je moj drugi film čiji nastanak mogu zahvaliti svojoj punici, koja je radila u socijalnoj službi i od koje sam čuo mnoge priče itekako vrijedne filmovanja, koliko god mučne bile. Prvi je bio Svaki put kad se rastajemo, a ovom se pričom bavim već desetak godina. Nastala je prema više istinitih događaja, a najgore je to što sličnih priča u stvarnosti ima puno više nego što si mi uopće možemo zamisliti. Mislim da je sve ovo što se piše o zlostavljanjima po našim medijima samo vrh ledene sante. Po statistikama, zlostavljano je svako peto dijete. No ljudi još uvijek ne žele o tome govoriti, niti davati to u javnost, i to uglavnom ostaje između četiri zida.
Film ostavlja osobito težak dojam iako izravno, u slici, ne pokazuje gotovo ništa degutantno. Na projekciji su neki gledatelji izišli prije svršetka, jer im je bilo nepodnošljivo mučno. S druge strane, izravno prikazano nasilje i degutantni prizori u recimo, hororima, čak privlače ljude u kino.
Kad se radi o operetnom, takozvanom tarantinovskom nasilju, onda to publika voli gledati. A kad je riječ o obitelji, sve postaje puno ozbiljnije. Zato sam pokazivao samo posljedice, no već vidim da je ljudima velika muka vidjeti takve događaje. Uvijek se misli da se grozote te vrste događaju negdje drugdje, u nekakvim određenim sredinama, ali to nije istina – nasilje u obitelji događa se iza susjednih vrata. Film sam snimio zato što me taj problem muči. U mojoj obitelji nije bilo zlostavljača, ali u Šuti ima autobiografskih elemenata. Recimo, moj se tata na izletima ponašao točno tako kao što se ponaša tata u filmu. Mrzio je izlete. U zamršenim obiteljskim odnosima svatko nađe nešto poznato iz vlastita iskustva i sve nas proganjaju neke sitne nepravde, velike nepravde, neka grozna sjećanja iz djetinjstva koja nam je teško prihvatiti.
Kako zainteresirati i privući gledatelje?
Naravno da bih volio da film dopre do što više ljudi, a jedan mi je novinar savjetovao da bismo se trebali povezati s udrugama, organizacijama i instutucijama kao što su Državni ured za ravnopravnost spolova, ženske kuće i slično.
Film je gotovo nadrealistički stiliziran i estetiziran u vizualnom smislu. Zašto?
Htio sam dobiti osjećaj noćne more. Doslovno. Zlostavljani se ljudi strahota iz djetinjstva sjećaju kao nečega što se zapravo i nije dogodilo. Cijeli život imaju traume, ali zatomljuju prošlost. Sjećaju se, kako je rekla jedna moja studentica, gotičke bajke. Bajka ne završava sretno, ali…
Već je prvi prizor Šuti silno jak i u nekom drugom filmu to bi mogla biti kulminacija. Nema ekspozicije ni okolišanja.
Nastojali smo uspostaviti neku vrstu ravnoteže na taj način da u svakom prizoru ponudimo nešto lijepo, što potom postane ružno. U svim dijelovima filma postoji proplamsaj sreće, nakon čega vidimo da sreća nije moguća. Uvjetno rečeno, film čak završava nekom vrstom happy enda, koji to zapravo nije, ali nismo htjeli biti baš ubitačno crni. Dramaturški smo neprestano balansirali između užasa i barem pokušaja da bude lijepo. U cjelini, film je težak, no nastojali smo dopustiti mogućnost da postoji nada.
razgovarao Janko Heidl
