Vijesti

‹ povratak

Arhiva vijesti

petak | 26. srpnja. 2013

Emanacija emocija

Robert OrhelRazgovor: Robert Orhel, scenarist i redatelj filma Hitac

Mislim da smo ispričali relativno zanimljivu psihološku dramu koja izgleda vizualno atraktivno. Namjerno smo ostavili donekle otvoren kraj i prepustili gledateljima mogućnost različitih tumačenja onoga što slijedi, jer nismo htjeli dati konačne odgovore i zaključke

Scenarij Hica prošao je na natječaju još prije četiri-pet godina. Zašto je prošlo toliko dugo do realizacije?

Razloga je više, a jedan je od njih taj da sam nastojao doraditi scenarij. Isprva je bilo zamišljeno da se priča odigrava na dva vremenska nivoa, jedan dio u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, a drugi dio danas. Nakon nekoliko verzija bio sam na rubu da odustanem, a onda sam pola godine prije nego što smo počeli snimati odlučio sve raspisati ispočetka. Zadržao sam jedno vrijeme radnje – današnje – i okrenuo se linearnoj naraciji. Jako sam sretan što sam uspio dotjerati scenarij do konačnog oblika i napokon dovršiti film. Nije da ga nisam htio snimiti i prije, ali uvijek mi se nešto činilo nedovršeno.

Koji se dio filma odigravao u prošlosti?

Priča je bila malo drukčija. Ukratko, slučajni se hitac odigrao u prošlosti, a reperkusije su se događale u sadašnjosti, u kojoj su se susrela djeca likova iz prošlosti.

Vizualna strana filma vrlo je dotjerana. Sama je priča impostirana prilično realistički. Ne sudaraju li se ta dva elementa?

S direktorom fotografije Stankom Hercegom dogovorio sam se da cijeli film snimimo u srednjim i blizim planovima. Nema ni jednog detalja. Također smo se odlučili za tercijarne boje i za, uvjetno rečeno, izbjegavanje mediteranske vizualnosti, odnosno za, skandinavsko hladnjikavu, sivo-zeleno-olovnu sliku koja će cijelom filmu dati takvu atmosferu. Film je sniman zimi, u prosincu, pa je i to imalo utjecaja. Mislim da smo ispričali relativno zanimljivu psihološku dramu koja izgleda vizualno atraktivno.

Režirali ste brojne epizode televizijskih serija Mamutica i Dobre namjere, koje načelno zahvaćaju isto tematsko područje kao i Hitac. Je li Vam to televizijsko iskustvo pomoglo?

To su mi drage serije i na njima se mogao brusiti zanat. Takvo iskustvo puno pomaže. Neprocjenjivo je što snimajući brojne epizode serija imaš prilike raditi s većinom hrvatskih glumaca. Kao prvo, upoznaš ih, a kao drugo, od svakog od njih možeš nešto naučiti. Uči se također i na vlastitim greškama, s kojima se bolje suočiti na serijama nego na igranom filmu, gdje se ne mogu popraviti.

Na kraju priče Hica možemo zaključiti da pobjeđuje poštenje, iako se tijekom cijelog filma ta dvojba održava neizvjesnom.

Namjerno smo ostavili donekle otvoren kraj i prepustili gledateljima mogućnost različitih tumačenja onoga što slijedi. Inače, raspitao sam se kakva bi mogla biti kazna za to sporno nedjelo i ona nije velika. Odnosno, s obzirom na okolnosti, Petra, koju glumi Iva Babić, zbog toga ne bi išla u zatvor. Ali u filmu nismo htjeli dati konačne odgovore i zaključke.

Za katalog Pulskog festivala rekli ste da Vam je izazov bio raditi ženski film na muški način. Što ste pod time mislili?

Film je ženski, s dvije heroine. Prije desetak godina također sam snimio ženski film Leti leti za televiziju, tako da sljedeći sigurno neće imati dvije žene u glavnim ulogama. Mislim da bi se većina djevojaka od dvadeset godina koje bi se našle u situaciji u kojoj se našla Petra raspala. Bile bi histerične, plakale bi, ridale. Nisam htio da se dogodi to što bi se očekivalo, nego sam nastojao da se ona s time nosi introspektivno, da ne pukne, da njezina reakcija ne bude klasično ženska. Htio sam da bude čvrsta. Tu hodamo po rubu stereotipa, ali recimo da u pozadini stoji tako nešto. I druga junakinja, policijska istražiteljica Anita, koju glumi Ecija Ojdanić, kovana je od sličnog materijala. A opet su obje na svoj način nježne i krhke. Svakako se nadam da film emanira emocije.

razgovarao Janko Heidl

Pratite nas na društvenim mrežama

Facebook YouTube Twitter
novi-t-mobile-logob

Partner festivala.