subota | 20. srpnja. 2013
Razbijanje macho morala
Na Kubi postajete odrasli puno prije nego u mnogim drugim zemljama, a za glumu se možete školovati već od petnaeste, tako da su glumci u glavnim ulogama već bili pripremljeni za svoj nastup
Odakle ideja za nastanak filma Posljednja utakmica
Dolazim iz katoličke zemlje i odgojen sam u društvu gdje se moral temelji na katoličkim vrijednostima. Kada sam prvi put posjetio drugu katoličku zemlju, bio sam zbunjen kad sam otkrio kako su stavovi prema muškom položaju u društvu preuveličani i prenaglašeni. Kubu sam prvi put posjetio 1999. godine i uvidio koliko je devastirana. Kao i sve uništene zemlje, bio joj je potreban novac te sam otkrio da se ondje može kupiti i napraviti gotovo sve ako imate dovoljno novca, pa čak i razbiti njihov macho moral.
Koje je značenje Almodóvarovih filmova u Vašem opusu?
Almodóvar je za nas u Španjolskoj više od filmaša. Njegovo filmsko stvaralaštvo oblik je postmodernog aktivizma koje je utjecalo na sve nas. Almodóvar je bio prvi koji je pokazao homoseksualne likove u španjolskoj umjetnosti te je tako na neki način otvorio vrata – ili ih zatvorio, ovisno o vašem gledištu – prema pričanju određenih priča. Ipak, Posljednja utakmica nije film u kojem se mogu pronaći Almodóvarovi utjecaji, bez obzira na to što ga jako volim kao redatelja.
Tko Vas je onda nadahnuo u Vašem stvaralaštvu?
U utorak sam na Kaštelu pogledao Bertoluccijev film Ja i ti, nakon čega cijelu večer nisam mogao zaspati. Film je još jedno u nizu Bertoluccijevih remek-djela; njegove teme, minimalni elementi s kojima se igra i njegov majstorski zanat u stvaranju filmova moraju se uzeti u obzir. U vremenu kada u filmovima vladaju digitalizacija i eksplozije, ovakve minimalne priče zaista vas zaokupe i potaknu na razmišljanje, tako da je Bertolucci svakako jedan od mojih najdražih redatelja. Trenutno sam pod utjecajem braće Dardenne, što se na neki način može vidjeti i u Posljednjoj utakmici. Iako moj film nije dardenneska priča, sniman je na Kubi i nosi karipski štih, utjecaj se vidi u tome što sam pokušao ne izgubiti perspektivu dvojice svojih glavnih glumaca, kamera ih stalno prati i vidimo samo ono što i oni vide. Radim malo totala, kadrovi su gotovo uvijek krupni, a u filmu slijedim svoje likove na gotovo opsesivan način, što bi mogao biti utjecaj alternativnog filmskog stvaralaštva.
Koliko je scenarij za film bio baziran na fikciji, a koliko je temeljen na stvarnim događajima na Kubi?
Film je apsolutno temeljen na stvarnim likovima. Postoje dva arhetipa koja pokušavam portretirati u filmu. Kuba je zemlja u kojoj su gradski i seoski život toliko različiti da ljudi sa sela ne smiju boraviti u gradu, a ako ih ondje ulovi, policija ih kažnjava i šalje natrag. Mladi ljudi sa sela pak žude za odlaskom u grad, no to ne mogu ako ondje nemaju rođake ili bračne partere. Zato je i moj glavni lik, lijepi seoski mladić Yosvani, u vezi s manje lijepom, ali bogatom djevojkom iz grada. Drugi je arhetip u filmu utjelovio mladić koji nema novca te se zato prostituira. To je arhetip jer je Kuba još od 19. stoljeća destinacija za seks-turizam. Kada Oliver Stone u Comandanteu pita Castra kako to da se broj prostitutki u Havani nakon revolucije povećao za sto tisuća, Fidel mu odgovara kako je to točno, ali da su to ljudi koji sada imaju sveučilišne diplome. To je licemjerje komunizma, koji bi trebao stvarati novog čovjeka, no to se ne događa. To je arhetip ljudi koji se moraju prostituirati na fizički ili bilo koji drugi način jer trebaju novac, budući da ne mogu preživjeti sa sredstvima koja im pruža kubanski socijalizam.
Gdje ste pronašli glumce?
Kako bih mogao napraviti ovaj film, saznati tko je tko na kubanskoj sceni i kako snimati, na Kubi sam prethodno morao napraviti tri filma. Surađivao sam kao koproducent na filmovima Ticket to Paradise Gerarda Chijonae, Green, Green Enriquea Pinedae Barneta te na jednom dokumentarnom filmu. Jedna je od poznatih glumica u Posljednjoj utakmici Mirta Ibarra, udovica Tomása Gutiérreza Aleae, redatelja filma Jagode i čokolada, jednog od najvažnijih kubanskih redatelja. Tu je i Luis Alberto García, također jedan od poznatijih kubanskih glumaca. Mladići koji utjelovljuju dva glavna lika odabrani su na kastingu. Govorio sam o lošim stranama komunizma na Kubi, no mogu spomenuti i jednu dobru – ako želite biti glumac, za to se ondje možete školovati već od petnaeste godine, tako da mladi glumci u filmu već imaju dvije godine glumačkog iskustva. Na Kubi postajete odrasli puno prije nego u mnogim drugim zemljama, tako da su ovi mladići već bili pripremljeni za glumački posao. Takvo nešto vjerojatno ne bih dobio u Španjolskoj, gdje mladi glumci nisu toliko uvježbani. S glumačkom ekipom imao sam probe prije snimanja oko mjesec dana. Nismo samo učili tekstove nego smo radili i puno glumačkih vježbi, čime se zaista volim baviti.
razgovarala Lucija Mulalić
