subota | 20. srpnja. 2013
Nakon deset godina
Danas nam je Hrvatska neka vrst uzora za to kako bismo trebali organizirati kinematografiju u Sloveniji, a sjećam se da smo prije deset-petnaest godina mi bili uzor zemljama bivše Jugoslavije. Ali nismo išli u korak s vremenom
Po čemu pamtite Festival igranog filma u Puli?
Kad sam bio klinac, u osnovnoj školi, često smo ljetovali u Premanturi, pa smo ponekad išli na Festival. Imam lijepa sjećanja – uvijek smo imali sreće da pogledamo dobre filmove. Na primjer, jednog ljeta gledali smo samo Balkanskog špijuna, koji je bio jedan od najboljih filmova te godine. Tada je u Puli bilo puno glumaca sa svih strana zemlje, ali sam bio malen i to mi nije puno značilo. Zadnji put sam bio prije desetak godina, a koliko vidim, Festival se opet jako razvio u odnosu na to vrijeme određene stagnacije devedesetih godine.
Gledate li hrvatske filmove?
Ne mogu reći da baš pratim hrvatsku kinematografiju, ali nekih godina uspijem pogledati dosta filmova. Recimo, bio sam u Puli baš kad je bio prikazan Mondo Bobo, koji mi se jako svidio. To je bio zanimljiv film, poprilično neobičan za vrijeme kad se pojavio. Od novijih su me se dojmili Ta divna splitska noć, Crnci, Kino Lika…
Suradnje ex-Yu zemalja uglavnom se ostvaruju pod diktatom međunarodnih koprodukcija. U svojem ste zadnjem filmu 9:06 kao skladatelje angažirali hrvatske glazbenike Juru Ferinu i Pavla Miholjevića, iako je film snimljen u posve slovenskoj produkciji.
Jako mi se svidjelo kako su rješavali neke scene u Kinu Lika Dalibora Matanića, pa sam zamolio da vidim još neke filmove za koje su radili glazbu i svidjelo mi se kako razmišljaju i koju vrstu glazbe skladaju. Suradnja je bila odlična, za glazbu u 9:06 dobili su slovensku nagradu Vesna i siguran sam da ćemo opet raditi zajedno ako dobijem priliku snimiti novi film.
Kako biste ocijenili situaciju u slovenskoj kinematografiji?
Situacija je u slovenskoj kinematografiji teška. U zadnje dvije ‒ tri godine izgubili smo pedeset posto svih sredstava namijenjenih našem Filmskom centru, tako da se snima sve manje filmova. Sad se priprema Zakon o filmu, koji bi omogućio da se dobiju izvanproračunska sredstva, i nadamo se bi to mogao biti spas. U cijeloj je državi teška situacija i teško je očekivati da će država ulagati u film, ali posebno je tužna priča da film i kinematografija već dvadeset godina stradavaju mnogo više od mnogih drugih. Nijedna vlast i nijedno Ministarstvo kulture nije dosad riješilo taj problem. Recimo, 1991. iz proračuna za kulturu na film se odvajalo sedam posto, a sada se izdvaja dva i pol posto. Svi dobivaju manje novca, ali ni jednoj grani budžet nije smanjen tako radikalno kao kinematografiji. Danas nam je Hrvatska neka vrst uzora za to kako bismo trebali organizirati kinematografiju u Sloveniji, a sjećam se da smo prije deset-petnaest godina mi bili uzor zemljama bivše Jugoslavije. Ali nismo išli u korak s vremenom. Uglavnom se samo priča o pozitivnim promjenama, a zapravo ih nema.
Opet, filmovi koji se snime imaju određenog uspjeha i uglavnom su prilično kvalitetni.
Da, u zadnjih nekoliko godina snimljeno je nekoliko vrlo popularnih filmova koji su imali više od sto, pa i dvjesto tisuća gledatelja. Imamo i dobrih autora čiji su filmovi prikazani na važnijim svjetskim festivalima. Ipak, s obzirom na smanjenje budžeta za kinematografiju, gotovo bi se moglo reći da je sustav pred raspadom. Potencijala ima, ali se jednostavno snima premalo filmova.
razgovarao Janko Heidl
