ponedjeljak | 22. srpnja. 2013
Ispreplitanje stvarnosti i fikcije
Vaš debi The Show Must Go On do Pule je i kina došao kao niskoproračunski prošireni diplomski film. Slijedi ga Vis-a-Vis, ostvaren kao gotovo kućni film.
I opet bitno drugačiji od hrvatskih cjelovečernjih filmova, ali na drugi način nego što je bio futuristički The Show Must Go On. Ovaj je film nastao spontano, kao svojevrsna želja za snimanjem stvarnih događaja i situacija iz prijateljstva Janka Popovića Volarića i mene, a koji su nam se učinili zanimljivi. Sve se odvijalo vrlo spontano i fluidno. Nije postojao čvrst scenarij, način rada bio je netipičan i jako težak – snimali smo napreskokce i bez kontinuiteta – ali svi smo bili dovoljno iskusni da plivajući kroz to, držimo udice pod kontrolom da nam sve skupa ne izmakne u kaos. Glumci su potpisani kao suscenaristi. Dobar dio filma ostvaren je tako da su glumci improvizirali na neku zadanu temu ili ideju, iz čega je uglavnom izišlo nešto što bismo zapisali i snimili kao napisanu scenu. Puno je toga snimljeno otprve, bez probe i zapravo bez stvarne mogućnosti ponavljanja. Recimo, monolog Janka Popovića Volarića, u kojem on govori o tome zašto se razveo, napravljen je tako da je on pred kamerom ispustio dušu, a mi smo to snimili, nakon čega je Janko, izmožden, otišao spavati. Tako nešto ne može se snimiti dvaput. No nije bilo čvrstog pravila. Radili smo kako nam se u kojem trenutku činilo najbolje, a u pogledu same priče, može se reći da smo jednim dijelom mi vodili radnju, a drugim radnja nas.
Film ostavlja dojam vrlo odvažnog autobiografskog ogoljavanja.
Puno je toga doista poteklo iz stvarnosti, ali ima puno manje stvarnih autobiografskih elemenata nego što se može činiti. Recimo, ja stvarno imam scenarij koji se zove Comic Sans i koji je stvarno bio predugačak, a sad je prošao na HAVC -u. Ali puno smo toga izmislili.
razgovarao Janko Heidl
