utorak | 23. srpnja. 2013
Da se ne zaboravi
Nakon svake projekcije filma Kad svane dan oko pola gledatelja plače, ima suzu u oku. Svjetska je premijera bila na festivalu u Torontu, u selekciji Masters, dakle, među dvanaest najboljih svjetskih filmova, i to je stvarno bilo lijepo
Što Vas je potaklo na snimanje filma s temom koncentracijskog logora Semlin u Beogradu?
Film je djelomično nadahnut životnom pričom Filipa Davida, s kojim surađujem već četrdeset godina. Godine 1941., kad mu je bilo godinu dana, njegovi su roditelji naslutili da ide prema zlu pa su ga, kao židovsko dijete, sklonili u malo srpsko selo. Promijenili su mu ime i tako je preživio holokaust. Roditelji su otišli u partizane i spasili se, ali je sva ostala Filipova rodbina nastradala u logoru Semlin na beogradskom Starom Sajmištu, koji je stvarno postojao. Drugi je razlog koji me ponukao na snimanje filma taj što taj logor danas stoji kao ruglo u središtu Beograda. Označen je tek jednom malom pločom koja ga identificira i to je vjerojatno jedino mjesto holokausta u Europi koje nije dostojno obilježeno. Ne znam zašto. Tako je bilo i u Titovo vrijeme, i u Miloševićevo – jer tada nije bilo vremena za obilježavanje žrtava iz Drugoga svjetskog rata – i u ovo sada. Jednostavno sam želio skrenuti pažnju na to da Beograd nije obilježio mjesto u kojem je stradalo šest i pol tisuća Židova. Kasnije je to isto mjesto postalo prihvatni logor kroz koji je u bivšoj Jugoslaviji prošlo dvadeset tisuća ljudi, a oko deset tisuća tu ih je stradalo od gladi i raznih bolesti. To su, eto, razlozi i povodi da čovjek napravi film.
Velik dio filma počiva na izražajnosti Mustafe Nadarevića.
Da Mustafa Nadarević nije pristao igrati glavnu ulogu, možda ne bih ni snimio Kad svane dan. U zamišljanju tog filma zamislio sam si da Mišu Brankova, odnosno Mišu Vajsa, glumi ili Mustafa ili nitko. Jako se vežem uz glumce jer mislim da oni prenose emociju na gledatelja, naravno, u suradnji s redateljem i svima drugima koji rade film. No gledatelja na tu vrstu emocija ne možete pokrenuti nikakvim formalnim igrarijama. Emocija se, nažalost, dosta izgubila iz svjetskog filma. Sve je postalo podređeno nasilju i ritmu, a teme se ponavljaju. Ovaj film ide kontra te glavne struje. Nadam se da ima nježnost, plemenitost, humanost.
Film je miran i poprilično jednostavno priča priču.
Trudio sam se da budem jednostavan jer sam želio genijalnom glavnom glumcu otvoriti sav prostor. Zbog toga sam snimao u dugim kadrovima, što je vrlo riskantno jer kasnije u montaži nema pomoći ako film izgubi željeni ritam. To je, vjerujte mi, najteže, ali odlučio sam se za duge kadrove, pa što bude.
Kad svane dan relativno je dobro prihvaćen u svijetu.
Nakon svake projekcije oko pola gledatelja plače, ima suzu u oku. Svjetska je premijera bila na festivalu u Torontu, u selekciji Masters, dakle, među dvanaest najboljih svjetskih filmova, i to je stvarno bilo lijepo. Prikazan je na dvadesetak festivala i osvojio je nekoliko glavnih nagrada. Igrat će u Francuskoj, Švedskoj, Italiji i Španjolskoj. Yad Vashem u Jeruzalemu, najveći memorijalni centar posvećen holokaustu, uzeo ga je u svoj izbor od tisuću svjetskih igranih filmova. To mi je baš drago, jer će ondje trajati godinama.
Glazbu je skladao Vlatko Stefanovski.
To je bila krasna suradnja, jer Vlatko radi sa srcem i dušom. Zanimljivo je da on uopće ne zna čitati note. Također je malo lijen i neorganiziran, suprotnost Goranu Bregoviću, ali glazba mu je stvarno odlična. Ako nekoga zanima, glazbu iz filma može u dobrom izdanju poslušati na YouTubeu, kamo sam je stavio prije nekoliko tjedana.
razgovarao Janko Heidl
