Na ovogodišnjem 58. festivalu igranog filma u Puli u sklopu programa Pulica – Matineje za djecu prikazano je devet igranih i animiranih dugometražnih i srednjemetražnih filmova namijenjenih djeci i odraslima, a svakodnevno ih je pratio od milja zvani Mini žiri. Diplomu za najbolji film dodijelili su njemačkom igranom filmu Krokodili redatelja Christiana Dittera koji imate priliku besplatno pogledati u Max TV videoteci do 12. listopada 2011. Pročitajte više

Objavljena je web stranica i kratki film nastao u 3D kino radionici 58. Festivala. Radionica je organizirana u suradnji s My Therapy studijem u Londonu i Akademijom dramskih umjetnosti u Zagrebu, a voditelj radionice bio je Dado Valentić. Pogledajte! 

Katalog 58. Festivala igranog filma u Puli

Uvodne riječi
Nacionalni program - glavna sekcija
Nacionalni program - sekcija manjinskih koprodukcija
Filmovi u nastanku
Nagrade
Međunarodni program
Pulica
Popratni program


Festivalske novine

  
   

Pročitajte Festivalske novine 58. Festivala u pdf izdanju.

Prvi broj, subota 16. srpnja
Drugi broj, nedjelja 17. srpnja

Treći broj, ponedjeljak 18. srpnja

Četvrti broj, utorak, 19. srpnja

Peti broj, srijeda, 20. srpnja

Šesti broj, četvrtak, 21. srpnja

Sedmi broj, petak, 22. srpnja

Osmi broj, subota, 23. srpnja

Deveti broj, subota, 23. srpnja

Festivalske video kronike

Pogledajte festivalsku kroniku prvog dana
Pogledajte festivalsku kroniku drugog dana
Pogledajte festivalsku kroniku trećeg dana

Pogledajte festivalsku kroniku četvrtog dana
Pogledajte festivalsku kroniku petog dana
Pogledajte festivalsku kroniku šestog dana
Pogledajte festivalsku kroniku sedmog dana
Pogledajte festivalsku kroniku osmog dana
Pogledajte festivalsku kroniku devetog dana

U subotu, 23. srpnja nakon dodjele nagrada održan je vatromet, označivši zatvranje Nacionalnog programa, a potom je publika uživala u dva filma iz Popularne Pulice. 
Održana su i dva koncerta: Soulfingersi su svirali u Circolu, a Psihomodo Pop na Forumu. Pogledajte galeriju.  

ODLUKE OCJENJIVAČKIH SUDOVA

 

I. Nagrade ocjenjivačkog suda Nacionalnog natjecateljskog programa

Prosudbeni sud: Živorad Tomić, filmski kritičar i redatelj – predsjednik, Goran Dević, scenarist i redatelj, Stanko Herceg, snimatelj, Nataša Janjić, glumica, Vladimir Tadej, scenograf i redatelj.

a) NACIONALNI PROGRAM – sekcija manjinskih koprodukcija

1. Zlatna Arena za kameru dodjeljuje se Svenu Pepeoniku za film Laku noć, gospođice redatelja Metoda Peveca – jednoglasno.

Filmskim suvremenim sredstvima nenametljivo prikazuje univerzalne prepoznatljive emocije.

2. Zlatna Arena za glavnu žensku ulogu dodjeljuje se Poloni Juh za ulogu Hane u filmu Laku noć, gospođice redatelja Metoda Peveca – jednoglasno.

Minimalnim glumačkim sredstvima pokazala je unutarnji nemir i snagu lika.

3. Zlatna Arena za režiju dodjeljuje se Metodu Pevecu za film Laku noć, gospođice – većinom glasova.

Zbog precizne i točne režije filma koji ne bježi od emocija.

b) NACIONALNI PROGRAM – glavna sekcija

1. Vjesnikova nagrada Breza za najboljeg debitanta dodjeljuje se za režiju Danielu Kušanu za film Koko i duhovi – jednoglasno.

Pokazuje senzibilitet i zrelost u svom prvom ostvarenju, kojim potvrđuje potrebu hrvatske kinematografije za filmovima za djecu, kao i smjer kako bi oni trebali izgledati.

2. Posebna Zlatna Arena za specijalne efekte dodjeljuje se filmu Josef redatelja Stanislava Tomića – jednoglasno.

Za upotrebu nove tehničke vizualizacije te promicanje suvremene poetike slike.

3. Posebna Zlatna Arena za ton dodjeljuje se Frani Homenu za film Kotlovina redatelja Tomislava Radića – jednoglasno.

Za uspješno izvršenje vrlo zahtjevnog zadatka dočaravanja prirodne i reljefne zvučne slike obiteljskog kaosa.

4. Posebna Zlatna Arena za masku dodjeljuje se Ani Bulajić Črček za film Lea i Darija redatelja Branka Ivande – jednoglasno.

Nenametljiva i prirodna a odgovarajuća duhu vremena.

5. Zlatna Arena za kostimografiju dodjeljuje se Barbari Bourek za film Lea i Darija redatelja Branka Ivande – jednoglasno.

Odišu uvjerljivom elegancijom vremena u kojem se radnja filma zbiva.

6. Zlatna Arena za scenografiju dodjeljuje se Ivi Hušnjaku za film Lea i Darija redatelja Branka Ivande – jednoglasno.

Vješto je oživio epohu koje više nema.

7. Zlatna Arena za glazbu dodjeljuje se Dinku Appeltu za film Koko i duhovi redatelja Daniela Kušana – većinom glasova.

Žanrovski točna glazba približila je film publici kojoj je namijenjena.

8. Zlatna Arena za montažu dodjeljuje se Slavenu Zečeviću za film Koko i duhovi redatelja Daniela Kušana – jednoglasno.

Precizna u službi dinamiziranja naracije priče koju svi poznajemo.

9. Zlatna Arena za kameru dodjeljuje se Vanji Černjulu za film Ćaća redatelja Dalibora Matanića – jednoglasno.

Odlična vizualizacija filmske priče i visoka estetiziranost filmske fotografije koja nadahnuto prikazuje portrete likova i prirode te priči daje nov ugođaj.

10. Zlatna Arena za najbolju sporednu mušku ulogu dodjeljuje se Borisu Buzančiću za ulogu Dide u filmu Kotlovina redatelja Tomislava Radića – jednoglasno.

Majstorski stvoren lik djeda kojem niti jedan gledatelj ne može odoljeti.

11. Zlatna Arena za najbolju glavnu mušku ulogu dodjeljuje se Drašku Zidaru za ulogu Mirka u filmu Kotlovina redatelja Tomislava Radića – jednoglasno.

Za slojevitost lika kojeg je uprizorio ispreplevši bogatstvo svih likova ansambla filma.

12. Zlatna Arena za najbolju sporednu žensku ulogu dodjeljuje se Ivi Mihalić za ulogu Sestre u filmu Ćaća redatelja Dalibora Matanića – jednoglasno.

Za realističan i uvjerljiv prikaz obiteljske patologije postignut glumačkim minimalizmom.

13. Zlatna Arena za najbolju glavnu žensku ulogu dodjeljuje se Mireli Brekalo Popović za ulogu Ane u filmu Kotlovina redatelja Tomislava Radića– jednglasno.

Za širok raspon glumačkih sredstava kojima je stvorila uvjerljiv i detaljan portret lika kojeg igra.

IMAGE HADDAD već jedanaest godina surađuje s Festivalom i ta se suradnja pretvorila u svojevrsnu tradiciju koja počiva na neizlječivoj ljubavi Haddada prema filmu i njihovu uvjerenju da biznis mora podržati kulturu i umjetnost. Kuća HADDAD osim što odijeva članice uprave, dodjeljuje nagradu ovogodišnjoj dobitnici Zlatne Arene za glavnu žensku ulogu, glumici Mireli Brekalo Popović.

14. Zlatna Arena za scenarij dodjeljuje se Tomislavu Radiću za film Kotlovina – jednoglasno.

Sačinjen od naizgled nebitnih životnih situacija, pružio je priliku cjelokupnom glumačkom ansamblu da odigra sjajne i uvjerljive uloge.

15. Zlatna Arena za režiju dodjeljuje se Daliboru Mataniću za film Ćaća – većinom glasova.

Uvjerljivo je stvorio atmosferu nelagode koja gledatelja ne napušta od početka do kraja filma.  

16. Velika zlatna Arena za najbolji film dodjeljuje se Tomislavu Radiću, producentu filma Kotlovina redatelja Tomislava Radića – jednoglasno.

Zbog stilski, idejno i režijski uvjerljivog prikaza jedne naoko nebitne obiteljske dinamike koja kao cjelina rafinirano definira zemlju u kojoj danas živimo.

Hypo banka dodjeljuje Tomislavu Radiću, redatelju filma Kotlovina, kojemu je ocjenjivački sud 58. festivala igranog filma u Puli dodijelio Veliku zlatnu Arenu za najbolji film Festivala nagradu u iznosu od 30.000,00 kn.

II. Nagrada publike Zlatna vrata Pule

Publika je, glasovanjem za Nacionalni program prikazan u Areni, dodijelila nagradu publike Zlatna vrata Pule filmu Koko i duhovi redatelja Daniela Kušana u produkciji Kinorame i Hrvatske radiotelevizije, Zagreb s prosječnom ocjenom 4,78.

Koko i duhovi, red. Daniel Kušan (4,78); Fleke, red. Aldo Tardozzi (4,52); Piran-Pirano, red. Goran Vojnović (4,51); Korak po korak, red. Biljana Čakić-Veselič ( 4,48 ); Lea i Darija, red. Branko Ivanda (4,43); Duh babe Ilonke, red. Tomislav Žaja (4,42); Kotlovina, red. Tomislav Radić (3,87); 7seX7, red. Irena Škorić (3,73); Josef, red. Stanislav Tomić (3,52); Ćaća, red. Dalibor Matanić (3,37); Mrak, red. Dan Oki (zbog kiše otkazana projekcija u Areni)

III. Nagrade ocjenjivačkog suda Međunarodnog programa

Prosudbeni sud: Paul Bradley, producent – predsjednik, Paolo Minuto, filmolog, Niels Schneider, glumac.

1. Arena za najbolje glumačko ostvarenje jednoglasno se dodjeljuje cjelokupnoj glumačkoj ekipi filma Circus Fantasticus, redatelja Janeza Burgera.

Cijela glumačka ekipa trijumfirala je ruku pod ruku u ovom zaista fantastičnom spoju suptilnosti, terora, farse i nježnosti – izvanredno rječitog, a bez ijedne izgovorene riječi.

2. Arena za najboljeg redatelja jednoglasno se dodjeljuje Luci Guadagninu za film Ja sam ljubav.

Vrhunski primjer jedinstvene redateljske osjećajnosti i realizacije briljantne vizije – sjajno i hipnotičko djelo.

3. Arena za najbolji film jednoglasno se dodjeljuje Ashgaru Farhadiju, producentu filma Nader i Simin se rastaju redatelja Ashgara Farhadija

Film koji prikazuje obiteljski i društveni nesklad s osjetljivom i ogoljelom istinitošću; briljantno izvedena drama univerzalne relevantnosti – scenarij, glumačka ekipa i redatelj u savršenom su skladu.

Ocjenjivački sud Međunarodnog programa donio je odluku da se oda posebno priznanje filmu Montevideo, Bog te video redatelja Dragana Bjelogrlića.

IV. Nagrade ocjenjivačkog suda Federacije filmskih kritičara Europe i Mediterana (FEDEORA)

Prosudbeni sud: Eva af Geijerstam, filmska kritičarka, predsjednica, Peter Cargin, filmski kritičar, Božidar Trkulja, filmski kritičar.

1. Program hrvatskih kratkih igranih filmova

Diploma za najbolji film iz Programa kratkih igranih filmova dodjeljuje se filmu Zima redatelja Denisa Lepura i Marka Stanića za „koncentrirano i nenametljivo prikazivanje kraja života“.

2. Nacionalni program – Sekcija manjinskih koprodukcija

Diplomu za najbolju manjinsku koprodukciju dodjeljuje se filmu Neprijatelj redatelja Dejana Zečevića za „metafizičku snagu i prikazivanje rata kao vanjskog i unutarnjeg neprijatelja te beskrajnog sukoba“.

3. Nacionalni program – Glavna sekcija

Diploma za najbolji film u glavnoj sekciji Nacionalnog programa dodjeljuje se filmu Ćaća redatelja Dalibora Matanića za „njegovu izvrsno snimljenu, dobro konstruiranu i sažetu dramu četvero konfliktnih likova“.

V. Nagrade ocjenjivačkog suda Hrvatskog društva filmskih kritičara

2. Međunarodni program

- Diploma se dodjeljuje redatelju Lars von Trieru za film Melankolija s prosječnom ocjenom 4,63

3. Nacionalni program – sekcija manjinskih koprodukcija

- Diploma se dodjeljuje redatelju Dejanu Zečeviću za film Neprijatelj, s prosječnom ocjenom 4,16

4. Nacionalni program – glavna sekcija

- Nagrada OKTAVIJAN dodjeljuje se redatelju Tomislavu Radiću za film Kotlovina, s prosječnom ocjenom 4,33.

VI. Nagrade ocjenjivačkih sudova mladih filmofila

Ocjenjivački sud mladih filmofila za Međunarodni program: Noah Balasubrahmanyan, Klasja Habjan, Mia Jurić, Tea Radić, Courtney Sheehan, Luana Verbanac, Vanja Vukičević (predsjednik), Mateja Vuković

1. Međunarodni program

- Priznanje su dobili redatelji Im Sang-soo za film Kućna pomoćnica i Giuseppe Capotondi za film Dvostruki sat, s istom prosječnom ocjenom 4.3

Ocjenjivački sud mladih filmofila za Nacionalni program, manjinske koprodukcije i kratki hrvatski film: Mateja Brodarić, Moira Buršić, Robert Cukon, Ivan Mardešić, Adriano Radolović, Danijela Simović, Ondrej Sloup, Branko Smoljanić, Marija Škrlec, Manda Turkalj, Luana Verbanac, Vanja Vukičević (predsjednik).

1. Hrvatski kratki igrani filmovi

- Diploma se dodjeljuje redateljici Nedi Radić za film Room Service, prosječna ocjena 3,5

2. Nacionalni program – sekcija manjinskih koprodukcija

- Diploma se dodjeljuje redatelju Metodu Pevecu za film Laku noć, gospođice, prosječna ocjena 3,9

3. Nacionalni program – glavna sekcija

- Diploma za najbolji film u glavnoj sekciji Nacionalnog programa dodjeljuje se Danielu Kušanu za film Koko i duhovi, prosječna ocjena 3,9

VII. Nagrada Dječjeg ocjenjivačkog suda

Ocjenjivački sud: Lisa Karan (10 god), Nola Kliček (9 god), Bojan Crnogorčić (10 god), Lana Crnogorčić (9 god), Ivan Račan (9 god), Luka Brodarić (12 god), Denis Joldić (13 god), Luna Vojnović (6 god)

1. Diploma se dodjeljuje njemačkom igranom filmu Krokodili redatelja Christiana Dittera

VIII. Nagrade doFuraj svoj film!

Ocjenjivački sud: Matija Debeljuh, multimedijalni umjetnik, Jakov Kosanović, filmski kritičar i novinar Slobodne Dalmacije, Dario Marušić, glazbenik i etnomuzikolog.

1. Diploma za najbolji kratki doFurani film dodjeljuje se filmu Vjera u život, autora Davida Bagarića iz Čeminca.

U ime ocjenjivačkog suda Jakov Kosanović zaključuje: „Vjera u život, kratki film Davida Bagarića zaslužio je glavnu nagradu iz barem tri razloga. U tri minute uspio je biti tehnički vješt, sadržati smislenu narativnu formu i biti sugestivan. S obzirom na ambiciju koju si je zadao program kad poziva mlade autore da doFuraju svoj film, Bagarićev je film višestruko ispunjenje.“ Autoru Davidu Bagariću, T-com kao Partner Festivala dodjeljuje nagradu koja se sastoji od trenutno najbržeg mobilnog uređaju na tržištu čuda tehnologije Samsung Galaxy S II s pripadajućim Simpa Internet mini Start-om te TV-a LCD Samsung LE22C350D1W.

Ocjenjivački sud drugu nagradu, TV LCD Samsung LE22C350D1W, dodjeljuje dvojcu koji čine John Kardum i Ira Tomić iz Rijeke za izvanredan atmosferski crtić pod nazivom Everyday toon about golden bird and abnormal goon koji bi svoj dorađeni noir lako uklopio u bilo koji medijski program visokog vizualnog standarda.

Osim nagrada o kojima odlučuje ocjenjivački sud, T-Com kao partner Festivala dodjeljuje nagradu i pobjedniku po izboru posjetitelja MAXzone Tportala, a radi se ponovno o brzom čudu tehnologije Samsungu Galaxy S II s pripadajućim Simpa Internet mini Start-om koji osvaja Mario Celija iz Barbana za film Prozor.

Natjecateljski dio doFuraj svoj film! natječaja za ovu je godinu zaključen, a filmovi su i dalje spremni za projekciju, dovoljno je otići na max.tportal.hr i krenuti sa svojim filmom!

IX. Nagrada T- com SMS HIT 58. Pule - Ocijenite film i osvojite Nintendo Wii i LCD TV

Komisija: Davorka Pogačić, Matko Plovanić, Sandra Petrović Dishpalli, - PFF te Damir Bošnjak i Zvjezdana Šekutor – HT.

Najveći zbroj ocjena dobio je film Koko i duhovi – kôd filma KOKO.

Dobitnik nagrade, koji je glasovao za film Koko i duhovi je Mladen Babun, Fijanova 8, Zagreb.

X. Nagrada Marijan Rotar

Nagrada Marijan Rotar koja nosi ime osnivača i idejnog tvorca Festivala igranog filma u Puli, dodjeljuje se pojedincima ili institucijama koji su podjednako svojim idejama i djelima, radom i pomoći, nastojanjima i potporom spojili Pulu i film.

Ove je godine, osme po redu, dobitnik nagrade nezavisni dnevnik Glas Istre,

ponaosob svaki novinar, publicist, kritičar, fotograf i urednik - koji su tijekom 58 godina kvalitetno informirali čitatelje o filmskim djelima i ostalim događanjima na Festivalu igranog filma u Puli.

Sve filmske generacije

Nakon za mnoge najvažnijeg trenutka na filmskom festivalu – objave nagrada, neki od nagrađenih održali su konferenciju za novinare. Redatelj najnagrađenijeg filma, Kotlovine, Tomislav Radić, posebno je istaknuo suradnju s Borisom Buzančićem, dobitnikom Zlatne Arene za sporednu mušku ulogu, budući da je ovo četvrti film na kojem su zajedno radili. Iako, kako je rekao, 84-ogodišnji Buzančić nije u godinama kada mu je toliko stalo do karijere, raditi s njime doista je nešto posebno. Dobitnik Arene za režiju Ćaće, Dalibor Matanić, zahvalio je žiriju na ukazanom povjerenju te je još jednom ponovio u kakvim je uvjetima nastajao njegov film. Najbolja sporedna glumica Iva Mihalić, iz istoga filma, posebno je zahvalila samom Mataniću i zadovoljno ustvrdila kako joj je drago što je njihov zajednički eksperiment urodio plodom. Draško Zidar, ovjenčan Arenom za glavnu mušku ulogu u Kotlovini, istaknuo je  doprinos pokojnog Vedrana Šamanovića ne samo Radićevu filmu, nego i čitavoj filmskoj zajednici.

Na konferenciji za novinare, prije predstavljanja dobitnika, okupljenima su se obratili umjetnički ravnatelj Zlatko Vidačković i ravnateljica Zdenka Višković-Vukić. Vidačković je izrazio zadovoljstvo činjenicom da je Festival realizirao najveći filmski program u dvadeset godina hrvatske državnosti, i to u svim segmentima, od Glavne sekcije i Koprodukcija do Međunarodnog programa i Retrospektive.

Zdenka Višković-Vukić rekla je da je iznimno zadovoljna postignutim te da je svih deset filmova prikazano digitalno, iako se još prije svega par mjeseci mislilo kako će ih biti samo nekoliko. Pohvalila je tehničkog direktora Veljka Ujčića i zahvalila Zlatku Jelačiću iz tvrtke AVC iz Zagreba na ustupljenoj digitalnoj opremi tvrtki Barco (2K projektor) i Doremi (DCP server) te iznimno korektnoj suradnji. Jelačić je još jednom naglasio kako je projektor s kojeg su puštani filmovi najsvjetliji na svijetu, što je osiguralo besprijekornu sliku.

RONALD BERGAN, flmski kritičar lista The Guardian

Ronald Bergan izrazio je zadovoljstvo što Festival igranog filma u Puli prati zadnjih sedam godina te pritom vidi očit napredak u svim poljima djelovanja. Također, ovogodišnji program doživljava bogatim i raznolikim, no izjavio je i kako smatra da je potreban odmak od ratnih tema, kojih ima u izobilju, te je u šali dodao da ne može vjerovati da su ove godine redatelji u svoje filmove uspjeli strpati sve ratove od početka 20. stoljeća do danas. Vrlo bi rado da se mračne teške teme zamijene laganijima, a istodobno i zabavnijima, kao što je slučaj u filmovima Kotlovina Tomislava Radića i 7 seX 7 Irene Škorić. U prvom mu se svidjela razigranost i galerija zanimljivih i živopisnih likova koji stvaraju situaciju komedije, a ustvari su zrcalo mentaliteta i stanja društva, a drugi je prema njegovu sudu hrabar iskorak u nešto novo i drukčije. Iako mu je u 11 ujutro, kad je bila zakazana projekcija, bilo prerano za erotiku i seks, komediografski elementi tog filma ipak su ga zabavili. Premda film ima svoje nesavršenosti, uživao je. Za kraj je istaknuo da mu je iznimno drago da su na Festivalu iznadprosječno zastupljeni i filmovi namijenjeni djeci, za koje smatra da su uvijek dobrodošli u svakoj domaćoj recentnoj kinematografiji.

Zimsko osvježenje

Na konferenciji za novinare članovi međunarodnog žirija FEDORA-e, Eva af Geijerstam (predsjednica), Peter Cargin i Božidar Trkulja, proglasili su pobjednike u tri kategorije. Nagradu za najbolju manjinsku koprodukciju dobio je film Neprijatelj, redatelja Dejana Zečevića, dok je nagradu za najbolji kratki film dobio film Zima Denisa Lepura i Marka Stanića. Žiri je također izabrao i najbolji film Nacionalnog programa, naglasivši kako se ponovno radi o filmu smještenom u zimsko razdoblje. Smatraju da je film Ćaća najbolji domaći film ovogodišnjeg Festivala. Član žirija Peter Cargin dosad je slabo poznavao hrvatski film, hrvatsku povijest i kulturu pa mu stoga u hrvatskim filmovima koje je vidio na festivalima često nije bilo jasno tko protiv koga ratuje. Član žirija, filmski kritičar Vjesnika Božidar Trkulja istaknuo je kako mu je iznimno drago što su snimljena dva dječja filma te da je to bitno kako za hrvatsku, tako i za europsku kinematografiju. Zaključio je kako je ove godine u Puli odrađen Prvi i Drugi svjetski rat, a onda i Domovinski.

Goran Ribarić

Među sedam fotografija koje su obilježile najzanimljiviji događaje u svijetu u utorak 20. srpnja britanski je BBC uvrstio i projekciju zadnjeg nastavka serijala o Harryju Potteru na Festivalu igranog filma u Puli.

http://www.bbc.co.uk/news/world-14215879

Dvoboj u Galiciji

Mislim da je film općenito odmak od realnosti. U igranom filmu nebitno je koliko je ono što gledamo vjerodostojno. Da stvarno želim reći neku materijalnu istinu, ne bih se bavio igranim filmom. Važno je postići uvjerljivost unutar filma, a ne u odnosu sa stvarnim svijetom.

Razgovarao Janko Heidl

Kao autor filmske glazbe prvi se put okušao Marko Perković Thompson. Kako ste ga izabrali?

Užitak cjelodnevnog rada

Iza Vas je dvadesetak godina iskustva glumljenja u kratkim filmovima. Josef Vam je prvi dugometražni film i odmah glavna uloga. Jeste li imali tremu?

Ne toliko tremu koliko duboko uvjerenje da neću uspjeti. To je trajalo nekih tjedan dana, do prvog dana snimanja. Kad sam počeo glumiti pred kamerom, išlo je i vidio sam da su svi zadovoljni pa se strah pomalo rastopio. Poslije sam se zaigrao.

Jeste li osjetili razliku između nastupa u kratkom filmu i u dugom filmu?

Naravno. Dugi je film kompleksniji i veći ga je gušt raditi. Ta malo raskošnija produkcija dopušta čovjeku da se puno više razmaše. Bio mi je ogroman užitak dizati se ujutro i onda se cijeli dan igrati. Dosta sam patio kad je sve završilo.

Jeste li se posebno pripremili za ulogu čovjeka s početka 20. stoljeća?

Privatno se dosta bavim proučavanjem ratova, jer sam generacija koja je odrastala 1990-ih pa o svemu tome imam dosta dobru sliku i znam što prema tome osjećam. Išao sam od toga, od sebe. Ušao sam u stanje anksioznosti, tjeskobe i depresije, koje mi je dosta poznato na intimnom planu, i to sam postavio kao temelj. S ulogom sam se sprijateljio otpočetka, jer taj Josef utjelovljuje ono što su vjerojatno svi obični ljudi osjećali u svim ratovima: Ne želim biti ovdje, molim vas, pustite me.

U sedlu

Velika mi je želja igrati u povijesnim filmovima i ovo je najdalje što sam otišao u prošlost. Konj, sablja, šinjel... bilo mi je veliko zadovoljstvo

Izgledi da hrvatski glumac u hrvatskom filmu zaigra ozbiljnu ulogu ruskog vojnika iz Prvoga svjetskog rata nisu veliki. Jeste li uživali u toj prilici?

Velika mi je želja igrati u povijesnim filmovima i ovo je najdalje što sam otišao u prošlost. Konj, sablja, šinjel... bilo mi je veliko zadovoljstvo. Prije snimanja gledao sam fotografije i snimke ruskih vojnika iz tog vremena do kojih sam mogao doći, ali nema tu velike filozofije – muško društvo, vojska, stega, disciplina, grubost... Velik mi je izazov bio glumiti na stranom jeziku, na ruskom. Oko toga sam se najviše brinuo, ali mislim da sam to na kraju napravio korektno.

Znate li ruski?

Nemam pojma. Brusio sam se tako da sam slušao što sam god mogao na ruskom i pokušavao ući u melodiju tog jezika. Nadam se da se neću izblamirati kada neki Rus bude gledao film.

Zapravo glumite i važnu osobu naše povijesti. Pretpostavljam da je i to bilo zanimljivo.

Druga strana partizanskog spektakla

Razgovarao Goran Ribarić

Rad na filmu trajao je više godina. Zašto?

Potraga za točno određenim arhivskim snimkama dugo je trajala. Moj film dijagonalno je suprotan filmu Cinema Komunisto Mile Turajlić, jer prikazuje redatelje koji nisu željeli raditi partizanske spektakle i akcijske filmove, nego su ušli u otvorenu polemiku s tadašnjim društvom i zbog toga imali većih ili manjih problema.

Jeste li dobili pristup svim arhivama? Jesu li svi sudionici pristali na razgovor ili su Vas neki odbili?

Dobio sam pristup svim arhivama na HRT-u. To je bilo jako dobro i pružilo mi je slobodu pregledavanja svega što se tiče hrvatske filmske i političke povijesti (tema je politička cenzura).

Vjera u život
 

Poznati su najbolji radovi ovogodišnjeg natječaja za najbolji kratki amaterski film, na koji su se mogli prijaviti filmovi snimljeni u trajanju do 3 minute. Ovo je osmo uzastopno izdanje natječaja, a o najboljima je odlučivao stručni ocjenjivački sud, ali i publika, odnosno posjetitelji MAXzone, gdje se do 18. srpnja glasovalo o 24 filma koja su se natjecala za nagrade.

Borba iz dišpeta

U povodu dodjele nagrade Fabijan Šovagović Društva hrvatskih filmskih redatelja održana je prigodna novinska konferencija, posvećena liku i djelu njene ovogodišnje laureatkinje, glumačkoj divi vječnog sjaja, Mariji Kohn. Kao uvertira prikazan je kratak filmski prilog, osvrt na njen cjelokupan opus, obilježen brojnim nezaboravnim ulogama, a nakon toga brojne su hvalospjeve o njenoj i profesionalnoj i osobnoj auri nanizali svi odreda renomirani hrvatski redatelji. Darovita, marljiva, izražajna, snažna, puna životnog duha, inspirativna... ‒ ti su epiteti tek djelić njihovih panegirika. Redatelj Bogdan Žižić bio je čak toliko fasciniran njenom ulogom u filmu Svoga tela gospodar da ga je odvela od mornarskog broda, gdje je dotad službovao, do filmskog seta, koji više nikad nije napustio.  

Marija Kohn u svom se obraćanju okupljenima dotaknula uloga i trenutaka koji su ostavili traga u njenom životu. Prebirući po sjećanjima, vratila se u djetinjstvo, kada je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj preuzela nona, koja ju je mudro savjetovala da tugu valja skriti u kantun, a život pretvoriti u smijeh.  

Autorski razvoj

Drago mi je što je moj skladateljski trud urodio plodom. To mi je bio izazov i dao sam sve od sebe. Iako je bilo već filmova u kojima je korištena moja glazba, Josef je prvi film na kojemu sam radio.

Razgovarao Daniel Rafaelić

Kakve filmove volite?

Ratne. Sad sam u tom điru. S obzirom na to da sam radio glazbu za ratnu dramu, pod dojmom sam ratnih tema. Inače volim svakakve filmove, od ratnih drama do znanstvene fantastike. Ljubimac sam tih filmova.

Znači Zvjezdane staze, Ratovi zvijezda i to…

Da, sve to. Ipak je to film. Ti ljudi koji to rade… Ti filmovi… Film može nekada dati prirodnu sliku, a nekad te može odvesti u svijet koji nije tvoj, ali da u tvojoj glavi on postane realnost.

Kad sam čuo da ste radili glazbu za Josefa, znao sam da ćete upotrijebiti etno elemente. Ipak, iznenadilo me kako ste sjajno spojili udaraljke u kombinaciji sa svojim, ali i dva ženska glasa.

Film je nešto drugo. Za razliku od pjesama koje skladaš, aranžiraš i za koje organiziraš instrumente da bi dobio potrebnu atmosferu, film ima slike, a ja sam pokušao slici dodati neke elemente i dočarati boju i atmosferu. Kod pjesama moraš u glavi stvarati sliku, a ovdje je već imaš. Obrnuta je varijanta na kojoj se također kao autor možeš razviti.

Koliko je onda za Vas kao glazbenika važno izražavanje i putem filma? Dosad to niste radili, ako izuzmemo video spotove.

Pročitajte cijeli tekst

Pod sretnom filmskom zvijezdom

Razgovarala Iva Cikojević

Poznato ste lice iz hrvatskih serija, kao i s kazališnih dasaka, no rjeđe Vas vidimo na velikom platnu. Je li put do filmskih rola iz Osijeka teže prokrčiti?

Osijek je moj grad i moja mirna oaza, što mi i odgovara i tako izvrsno funkcioniram. Naravno, kad nisi u žiži zbivanja, teže je prokrčiti put do uloga. Da bi puno radio, moraš biti u Zagrebu. Uvijek posljednja saznam da se održala neka audicija za film.  Ukaže li mi se prilika za filmsku ulogu, ona uvijek stigne preko preporuka ili pozivom redatelja s kojima sam surađivala.

Nerijetko ističete da volite rad u sapunici. U čemu je draž?

Ondje je golema koncentracija ljudi iz struke i dogodi se da se nekim situacijama, epizodama ili likovima dojmite nekoga, a kasnije to urodi plodom i dobijete ulogu u filmu. Svakako, rad je u sapunici i savršen trening pred kamerama. Nedavno sam istodobno snimala seriju Pod sretnom zvijezdom i rolu u Josefu. Da nisam imala gomilu sapuničarskih dana u nogama, ne bi mi to uspjelo. Sapunice su najbolje mjesto za peći zanat.

U Korak po korak glumite ratnu profiterku, a u Josefu ženu vračaru, obje neobične i upečatljive uloge…

U rovovima Galicije

Na posljednjoj konferenciji za novinare u sklopu Nacionalnog programa predstavila se ekipa filma Josef. Redatelj Stanislav Tomić svoj debitantski film smjestio je u razdoblje Prvog svjetskog rata, na područje Galicije. Ideja je proizišla iz suradnje s producentom Jozom Patljakom, kojemu je ovo deseti film. Odlučili su napraviti film koji bi voljeli raditi, ali još više i gledati. Producent Alka filma, Patljak, ustvrdio je kako mu je velika želja bila napraviti korak naprijed u produkcijskom i tehničkom smislu, što je ostvario upotrijebivši najnoviju tehnologiju i trendove.

Ispunjena želja

Razgovarao Daniel Rafaelić

Koliko Vam je važno da se film prikazuje u Puli?

Jako mi je važno, jer je to ipak priča koja se mogla zvati Pula-Pola. To je i priča o Puli, jer ako već ljudi za nju nisu izravno

čuli, znaju neke njene fragmente. To je dio povijesti ovog grada, kao što je to dio povijesti Pirana. To je priča koja se događa svugdje na ovim prostorima. Odrastao sam u Puli, Festival je dio mog djetinjstva, moja baka i djed čak su sudjelovali u njegovoj organizaciji, tako da mi je iz različitih razloga bilo važno da mi se film prikaže ovdje, a naročito u Areni. Nisam se to usudio ni poželjeti, a kamoli nadati se da većinski slovenski film bude prikazan na hrvatskom festivalu u Areni. Ispunila mi se ta želja i zahvaljujem se direkciji Festivala jer su znali da će moj film ovdje bolje razumjeti nego u Ljubljani ili Mariboru.

Sinergija različitosti

Razgovarala Lucija Mulalić

Ovo je druga godina zaredom da imate film na Festivalu u Puli...

Prošle godine glumila sam u filmu Neka ostane među nama Rajka Grlića, kojem je pripala Velika zlatna Arena, a ove godine tu sam s manjinskom koprodukcijom Piran – Pirano.

Je li Vas iznenadila nagrada za glavnu žensku ulogu u filmu Piran – Pirano na Festivalu slovenskog filma? Mnogi kažu da ste nagradu dobiti i zbog Slovenke.

Na neki način mislim da su u pravu. Mnogi misle da bi bilo bolje da sam osvojila nagradu godinu prije. Smatram da je to

bila neka vrst kompenzacije zbog Slovenke, što mi i nije baš drago, ali nagrada je uvijek lijepo priznanje premda se zbog nje ništa nije promijenilo. Prava je nagrada u biti to da radiš i dalje.

Kako ste doživjeli svoj lik u filmu Piran – Pirano?

Anica je mlada djevojka koja prolazi traumu gubitka obitelji. Zbunjena je i ne zna što se događa te što joj je činiti. Također je i puna emocija, a u veze u filmu ulazi ne toliko zbog ljubavi, već zbog potrebe za bliskošću. Nadam se da sam postigla da lik Anice izgleda kao zbunjena osoba kojoj je teško snaći se u određenim situacijama.

Najprije Pula pa Oscar

Goran Vojnović ispričao je kako je ideja za ljubavnu dramu Piran – Pirano stara nekoliko godina, no i kako je njegova motivacija za rad na ovakvom filmu još i starija. Objasnio je kako ga je, između ostalog, za film nadahnula priča iz Vojvodine o Njemici koja se, nakon nekoliko desetljeća života u inozemstvu, vraća pogledati svoju staru kuću. Grad Piran opisao je kao grad koji naprosto moli da snimite film o njemu pa je tako s lakoćom baš tamo smjestio svoju priču o Talijanu koji se vraća u kuću u kojoj se rodio i tamo zatječe Bosanca. Film opisuje susret dva različita svijeta, koji su opet na neki način povezani i slični. Film je zahtijevao međunarodnu glumačku ekipu, objasnio je Vojnović, te nadodao kako je imao i malih problema u odabiru ekipe u mnoštvu odličnih glumaca.

U kulinarskim vodama

Na snimanju Kotlovine situacija je bila domaćinska, osjećali smo se kao jedna velika obitelj, tako da nije bilo pretjerane glume, jednostavno smo pustili da nas nose sadržaj i atmosfera

Razgovarao Janko Heidl

Jeste li uložili puno napora da biste svladali umijeće priprave kotlovine?

Kao svakom pravom muškarcu, spravljanje kotlovine, čobanaca, paprikaša i roštilja svakotjedna mi je višekratna aktivnost, tako da nisam imao velikih problema u svladavanju kulinarskih čarolija.

U kratkometražnom Zagorskom specijalitetu također ste majstor od kotlovine, u Korak po korak roštiljate...

Tako, sve pomalo. Ove godine nekako me je opalilo s kulinarstvom. Ipak je Kotlovina, gdje smo rezali piliće i prasetinu, bila puno pitomija nego Zagorski specijalitet, u kojem smo posegnuli i za ljudskim mesom. Ove godine na Puli sam igrao u čak pet filmova ‒ ovima koje smo spomenuli te u Flekama i u Josefu. To mi se često događa i u kazalištu pa se znamo zafrkavati da bih trebao dobiti neku nagradu samo za količinu.

Svi putevi vode u Arenu

Iza simpatičnog tandema Dr. Frica i Ptice koji su iz večeri u večer svojim humornim crticama prije večerašnjih projekcija u Areni zabavljali publiku što se polako smještala pred velikim platnom, te šaljivim dosjetkama i dijalozima najavili popratni program Festivala, stoji uigrani kvartet redatelja i scenarista, i to redom Nataša Dragun, Teana Tomažin, Hana Jurman te Zoran Mikletić. Dok je Diego Bosusco utjelovio terenskog novinara, brojne uloge festivalskih gostiju 'ogrnuo' je Nenad Marjanović., odnosno postali su Ptica i Dr. Fric, koji su jedan od najprepoznatljivih dueta pulskog kulturnog i društvenog života, poznatih još iz sedamdesetih godina kad su žarili i palili alternativnom punk scenom, a kasnije se prometnuli u poznata i draga imena publicistike,  i to ponajprije Regional expressa.

Ispričati priču

Film ima jako veliku društvenu ulogu. Ono što je nekada bila crkva, a kasnije tisak, danas su film i televizija. Ljudi stalno traže priču. Mislim da je priča iskonski od pračovjeka bila bitna i uvijek će biti bitna

Razgovarao Daniel Rafaelić

Ljudi se svake godine u Puli vole fotografirati pored plakata hrvatskih filmova. Ove se godine red stvarao pred plakatom Vašeg filma. Koliko Vam je važan taj popratni filmski materijal – plakati, leci, reklame?

U ovoj brzini u kojoj smo radili morala sam se pouzdati u dizajnere i producente, jer mi smo radili film do zadnjeg trena, tako da sam ja samo rekla da ili ne. Ovo je zapravo prvi prijedlog plakata i to mi se jako svidjelo – posebno Ksenija koja je izblijedjela. Jedan izblijedjeli ženski lik u ratu – to mi se jako svidjelo.

Obično kažu da se sve počinje računati od prvog dugometražnog igranog filma. Ipak, Vi ste već dugo u kinematografiji i imate neke važne filmove iza sebe. Doživljavate li se uopće kao debitant?

Dvanaest - trinaest godina kandidiram se na natječajima.

Ne mora se sve objasniti

Najljepše je u stvaranju filma iskrena i oštra sloboda zajedničke igre s cijelom ekipom, kad se to ne uzima ni pretenciozno, ni ukočeno

Razgovarao Janko Heidl

Kao i Dalibor Matanić, na dva Pulska festivala zaredom imate dva filma – prošle godine Predstavu, ove Mrak.

Odlučio sam raditi filmove jedanput godišnje. Vidjet ćemo kako će ići. 

Glumačka ekipa sastavljena je od pretežno novih lica, široj javnosti još uglavnom nepoznatih.

Volim raditi s novim i otvorenim glumcima prema kojima se mogu ponašati na režijski slobodniji način nego s iskusnim glumcima, koji već imaju formiran proces kojem se na neki način moraš prilagoditi. U Mraku nam je išlo dosta dobro, jer su mnogi glumci bili moji studenti na akademiji u Splitu i dobar smo dio filma napravili na kolegiju Gluma na filmu.

Pretpostavljam da ste, s obzirom na Mrak u naslovu, ali i u ugođaju i tematici, rano odlučili da film bude snimljen kao crno-bijel.

Snimali smo na fotoaparatu Canon i to je bio dobar izbor, jer se njime može snimati u situacijama s malo svjetla, što sve odgovara tom mračnom, moglo bi se reći i neonoirovskom tonu filma. Zašto film o ovako mračnim stvarima? Zato što mislim da živimo u relativno mračnom vremenu koje se jednog dijela ljudi izravno dotiče, a drugog dijela ne. Sve to uvelike ovisi o slučaju, što se i vidi u ovom filmu – slučajno se možete naći na krivom mjestu i sav vam život ode u krivom smjeru.

Slušati suradnike

Film je kolektivno djelo i važno je imati povjerenje u kolege, koji će te izvući u trenutku nejasnoća i jednostavno se prepustiti

Razgovarala Lucija Mulalić

Kako je došlo do suradnje s redateljicom filma Korak po korak?

Biljana Čakić Veselič nazvala me i pitala  bih li glumila u njenom filmu, za koji je odmah rekla da je debitantski. Nisam mogla odbiti redateljicu koja radi na svom prvom filmu u dobi u kojoj su ih neki njezini kolege snimili već nekoliko. Naime, Biljana je jedna od rijetkih žena, na prste jedne ruke mogu se nabrojati, koja je dobila novac za film. Pristala sam prije nego što sam pročitala scenarij, a kad sam ga dobila, i on mi se svidio.

Kako je izgledalo snimanje filma?

Isprva sam imala malih nesuglasica s Biljanom, sve dok nismo shvatile kako ona druga diše i razmišlja. Film je kolektivno djelo i, kao i u kazalištu, najvažnije je slušati svoje suradnike, a ja sam odličan slušač. Važno je imati povjerenje u kolege, koji će te izvući u trenutku nejasnoća, i jednostavno se prepustiti.

Kako ste surađivali sa Ksenijom Marinković?

Ksenija je sjajna i odmah smo kliknule, a slično će Vam reći svi koji su s njom radili. Ksenija i ja surađivale smo u seriji Odmori se, zaslužio si, tako da smo se već znale. Radila sam bez grča i smireno. Budući da je moja uloga u filmu manja, mogla sam se opustiti i uživati gledajući druge i njihov odličan rad.

Glumac za atipične uloge

Prva Vaša glavna uloga, i to zapažena, vezana je uz nagrađivani film Vidimo se iz 1995. godine, a sada u Puli nastupate u naslovnoj ulozi u Korak po korak. Spaja ih i ratna tematika? Postoji li tu neki Vaš deja vu?

Prošle su godine od tog filma, koji je prije svega bio generacijski. Drago mi je da ga se i danas ljudi rado sjete. Ekipa je bila izvrsna, no postoje ti trenuci kad te još nešto takne s neba, što smo upravo dobili. Korak po korak nakon petnaest godina ponovno je ratni film, iako je i intimistički. Doživio sam deja vu, jer me to vratilo u ta vremena, kad smo unatoč mukama rata zajedno disali. Tad smo gorjeli iznutra, a sada se više razilazimo i svemu pristupamo s ratio strane.

Nakon prethodne light uloge dobrog urbanog dečka iz Ljubavnog života domobrana, sada jedna pak kompleksna i, s obzirom na dvostruku stigmatiku (homoseksualca i Srbina), nezahvalna uloga...

Naprotiv, to je zahvalna uloga, samo kod nje ti najmanje vremena ostane za samu glumu, sam čin, jer se poprilično istrošiš dotad. S druge strane, on je neobičan, ali nedorečen lik. Meni valjda na čelu piše, dajte mi atipične pomaknute uloge, nekog antijunaka.

Pokretač i kotačići

Olakotna je okolnost kad imaš vremena raditi na ulozi i kad na snimanju stvarno znaš što glumiš, a ne da dođeš pred kameru i moraš snimiti nešto s čime se prethodno nisi dobro upoznao

Razgovarao Janko Heidl

Scenarij filma Mrak nastao je zajednički, suradnjom redatelja i ekipe.

Svi smo surađivali na njemu i imali smo dosta vremena, godinu dana, napraviti nešto s čime ćemo svi biti zadovoljni. Scenarij smo lagano počeli smišljati po ideji Dana Okija kad smo dobili predmet Film i video na petoj godini akademije, i radili na njemu sve dok nismo pomislili da je spreman za snimanje.

Jeste li svoju ulogu osmislili sami?

Redatelj je odredio smjernice pa smo na to dodavali svoje zamisli. Ja bih smislila i predlagala nešto za sebe, ali i za druge, a i drugi su imali prijedloge za moju ulogu. Dan Oki je pokretač, a mi ostali u tome smo bili kotačići. Sami smo pisali i svoje monološke prizore ‒ i one za života i one posmrtne – i poslali bismo ih Danu, pa bi nam on napisao što mu je dobro, a što nije i vratio mailom.

Jako smo hoch bez kune u džepu

Pitanja o golotinji na filmu su deplasirana, 21. je stoljeće. Ne znam zašto bi bilo normalnije glumiti ubojicu nego ulogu u kojoj se ionako skida lik, a ne ti. 

Razgovarao Janko Heidl

Dojam je da ste se dobro zabavili glumeći zagrebačku damicu iz visokog društva u filmu Mrak.

Film je nastao kao naš ispit iz filmske glume i mi smo sami predlagali odrednice likova. Ja sam Zagrepčanka koja je studirala u Splitu i već mi je bilo dosta splitskog, htjela sam malo kajkati. Bilo mi je dosadno da budem tipična zagrebačka cura pa sam odlučila biti, nazovimo je, glupačica, no koja to uopće nije, što se na kraju i vidi. Zlatna mladež općenito me zanima kao pojam i bilo mi je zanimljivo to ubaciti u film koji tematski nema veze s tim. Inače sam posve drugi tip, a zanimljivo je kako uvijek kada istražuješ neki lik s kojim navodno nemaš veze na kraju vidiš da sve to imaš u sebi. Kad dođe premijera, svi glumimo visoko društvo, a nismo. Kao preksinoć, nakon premijere 7 seX 7 – snimali su nas, slikali toalete... kao jako smo hoch, a svi smo radili film za nula kuna. To mi je jako zabavno.

Mrak je dugometražni film, a 7 seX 7 niz kratkih epizoda, i to snimljenih u jednom kadru. Kakve su razlike u glumačkom pristupu?

U Mraku smo imali dosta veliku slobodu da nešto pridodamo.

Najvažnija je iskrenost

Kad dobije ulogu, čovjek odmah nađe u njoj stvari za sebe. Ja nisam glumica od transformacije. Svoje uloge jednostavno proživim. Svi smo mi slojeviti kao ljudi, imamo razne osjećaje, razna stanja, tako da se možemo pronaći u toj nekoj ulozi

Razgovarao Daniel Rafaelić

Kakav je osjećaj bio jučer navečer kada ste stali pred publiku u Areni?

Fantastičan. To je neponovljivo. Čim sam se pojavila, počeli su pljeskati,. To je tako ljubazna, tako predivno odgojena publika... To stvarno nisam nigdje srela osim u Puli.

Teško je u kratko vrijeme sabiti nečiju karijeru. Uvijek se ističe i ona anketa u kojoj ste proglašeni najboljom filmskom glumicom kod nas. Vjerojatno Vam to već ide na živce...

Ne, ne.

U filmsku ste glumu unijeli jednu rijetkost – ozbiljnost pristupu s jedne i životnost s druge starne. Često se ističe i Vaš divan, malo raspucali glas.

Kad dobije ulogu, čovjek odmah nađe u njoj stvari za sebe. Ja nisam glumica od transformacije. Svoje uloge jednostavno proživim. Svi smo mi slojeviti kao ljudi, imamo razne osjećaje, razna stanja, tako da se možemo pronaći u toj nekoj ulozi. Pretražiti po sebi baš tu neku emociju – bilo lošu, bilo dobru  –  i onda sve nekako dobro ispadne. Hvala Bogu!

Što je za Vas onda rad glumca na sebi?

Treba biti iskren, iako to tako banalno zvuči. Kad smo npr. radili Živu istinu, to je bila tzv. zadana improvizacija. Kao da snimate dokumentarno, a zapravo ne. Taj mali dio treba pronaći u sebi pa da ispadne dokumentarno.

Komplimenata nikad dosta

Posljednju novinsku konferenciju šestog festivalskog dana uveličala je jedna od najsjajnijih zvijezda hrvatskog filmskog neba, glumica Božidarka Frait kojoj je u srijedu, 20. srpnja u Areni svečano dodijeljena nagrada Vladimir Nazor za životni doprinos filmskoj umjetnosti. Diva hrvatskog glumišta nepresušne energije i šarma iznijela je najsvježije dojmove te izrazila očaranost doživljenim trenutkom kada je pred publikom, koja joj se od srca poklonila dugim pljeskom, postala vlasnicom još jednog vrijednog priznanja.

U mraku nema boja

Nakon prošlogodišnje Predstave, redatelj Dan Oki na novinarskoj konferenciji predstavio je svoj novi film pod nazivom Mrak. Kako mu je ovo drugi dugometražni igrani film u karijeri, sad već sve lakše i bolje pliva u narativnoj filmskoj strukturi. Sretan je što će, za razliku od prošle godine, film biti prikazan u Areni. Mrak nije nadahnut istinitim događajima, no stvarni se život vrlo lako može iščitati iz filma, što je redatelju iznimno drago. Iako je film proizveden u nezavisnoj produkciji, glumci, redatelj i cijela filmska ekipa imali su mnoge probe u sklopu nastave na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu.

Pogled kroz pukotine

Kotlovina je bila zanimljivo i veselo snimanje, jer je ekipa dobrim dijelom sjedila oko stola, jela i tako se zabavljala. A ja sam to pokušavao snimiti kao dokumentarac

Razgovarao Janko Heidl

Kotlovina je posljednji dio neformalne trilogije koju ste nazvali Pukotine.

U vrijeme rada na prethodnom filmu, Tri priče o nespavanju, zamislio sam kako bih htio napraviti trilogiju pod zajedničkim naslovom Pukotine. Ima ona Cesarićeva pjesma, „...pukotina ima svaki život kroz koje bližnji radoznalo zure motreći naše dane što se žure...“ Od tog zajedničkog naslova Pukotine mislio sam napraviti tri filma: jedan neka bude već snimljeni Što je Iva snimila 21. listopada 2003., drugi Tri priče o nespavanju, a treći ću već smisliti. I tako sam nešto kasnije smislio Kotlovinu. Taj naslov Kotlovina – to je tako, i sve i ništa, ne možeš film o životu nazvati Roštilj.

Ručak koji se dugo kuha

Na konferenciji za novinare predstavljena je ekipa filma Kotlovina, ljubavno-obiteljske drame redatelja Tomislava Radića. Svoj je film redatelj opisao kao ručak koji se dugo kuhao i objasnio je kako misli da je naslovom filma najbolje pokrio ono što čini obiteljski život u Hrvatskoj. Taj je život bučan pa se tako hrvatska obitelj koja zajedno ruča i voli i mrzi, podvaljuje si, smije se, viče…

Priča je filma Kotlovina kao različite vrste mesa, koje se krčka i peče na takvoj vrsti obiteljskih skupova.

Između dvije žene

Na konferenciji za novinare predstavila se ekipa filma 7 Sex 7, redateljice, scenaristice i producentice Irene Škorić. Riječ je o erotskoj humornoj drami od sedam priča snimljenih u po jednom kadru, koja je nastajala godinu dana u vrlo skromnim uvjetima, a novčani su problemi u nekoliko navrata prekinuli snimanje. Redateljica se našalila kako je oborila rekord u Hrvatskoj s filmom koji ima najmanju financijsku podršku države od 1991. godine, a prikazan je u Puli. Kristijan Ugrina izjavio je kako se ne treba zamarati oko novaca, jer su svi odlučili volonterski sudjelovati. Napomenuo je kako su vjerovali u projekt i nadaju se odličnom uspjehu.

Ispod površine rotnog filma

Kad svaki iole ratni film zagrebe ispod, njegova je bit da ti poslije njega bude na neki način zlo, da te opali opasno i ako si već bio zaveden (ratnom ideologijom), da si pljusneš u lice i kažeš – bio sam budala.

Razgovarala Iva Cikojević

Jedna od konferencija za novinare petog festivalskog dana ugostila je malu, ali jaku ekipu psihološkog trilera Neprijatelj, uvrštenog u Sekciju manjinskih koprodukcija Nacionalnog programa. Okupljenima su film predstavili Dejan Zečević te producentica Nikolina Vučetić-Zečević, glumac Aleksandar Stojković i koproducent Damir Terešak. Tim smo povodom porazgovarali sa srpskim redateljem Dejanom Zečevićem

Prošle su godine otkad je scenarij za ovaj film dospio u Vaše ruke, od prvog čitanja do odluke idemo to snimiti.

Iskrenost oslobađa

Najviše me zanima kako je erotika samo na površini, a kad se malo zaviri ispod, zapravo se otkriju međuljudski odnosi i ljudskost. 7 seX 7 zapravo je film o čovječnosti, a ne film o seksu

Razgovarao Daniel Rafaelić

Ideja za omnibus je nastala…

Nije to omnibus. Nemojmo upotrebljavati tu riječ.

Kako nije?

Moj film svojom filmskom strukturom i filmskim jezikom tvori cjelinu, a ne omnibus. Omnibus je film koji radi više autora, zar ne?

Može se na to i tako gledati. Relativno ste kasno odlučili da ćete ove godine imati film za Pulu?

Recesija je uzela maha, novaca nema pa se bude erotske strasti. Zapravo, inspiracija je krenula 2009.  s idejom da radim erotske filmove, a kulminiralo je prošle godine kada sam pisala magisterij na temu Eros na filmu: 'Poštar uvijek zvoni dva puta' Boba Raffelsona te sam tada započela detaljnije proučavati aspekte filmske erotike.

Što Vas zanima kod erotike na filmu? Zašto Vam je to važno?

Najviše me zanima kako je erotika samo na površini, a kad se malo zagrebe, zapravo se otkriju međuljudski odnosi i ljudskost. To je zapravo film o čovječnosti, a ne film o seksu.

Zašto je našem miljeu tako važno da se žena bavi filmskom erotikom?

Mislim da ljude zanima vidjeti kako će to sve biti prikazano iz ženske vizure, jer sigurno misli kako neće biti toliko puno skidanja kao kod muškaraca.

Vrag se krije u detaljima

Razgovarala Janko Heidl

Živite u Australiji, kamo ste otišli s četiri godine, i rijetko dolazite u Hrvatsku. Pretpostavljam da Vam nije bilo  teško uživjeti se u ulogu Mimi, koja je također kao djevojčica otišla u Australiju i nakon nekoliko desetljeća prvi je put uhvatila priliku posjetiti obitelj u Hrvatskoj.

S Tomislavom Radićem upoznala sam se prije četrnaest godina, kad je prikazivan moj prethodni hrvatski film, Transatlantic Mladena Jurana, i on je znao moju životnu priču, tako da me je, između ostaloga, angažirao i zbog toga. Lako je bilo utoliko što u filmu govorim hrvatski koliko ga znam, ne baš najbolje.

Provale neočekivanih emocija

Razgovarao Janko Heidl

Volite li kotlovinu?

Da. Rade je moj muž i moj šogor, a ja samo jedem.

Je li Vam draže glumiti ovakvu, recimo, posve običnu svakodnevnu osobu u manje-više običnim situacijama, kao što je Ana u Kotlovini, ili lik koji je u startu nešto izvan neposrednog životnog iskustva?

Zanimljivo je i primamljivo i jedno i drugo. Iskustvo u ovom filmu bilo mi je prekrasno baš u tom smislu da nisam ništa morala pretjerano mijenjati i izmišljati jer mi je sve bilo poznato. To su neki životi koje i ja vodim i provodim. Drugo je narječje, drugi su odnosi i u tom smislu jest malen pomak. Uostalom, na filmu baš nisam puno glumila i nisam imala takvog iskustva da moram  ostvariti neki posve drugi lik, mada mi je to poznato iz kazališta. Tomislav Radić bio je moj profesor na Akademiji, kod njega sam diplomirala, poznajemo se niz godina i kad mi je ponudio ulogu, shvatila sam da ga je na to da me izabere vjerojatno potaknula moja pričljivost. Vjerojatno i fizionomija, jer Suzana Nikolić, Melita Jurišić i ja možemo proći kao seke. Ipak, žena koju glumim  drugačija je od mene, puna je straha i strepnje i prema svemu ima takav odnos.

Glumačka hrabrost

Umjetnost mora pomicati granice, mora izazivati reakcije, mora provocirati, educirati. Ono gdje ja vidim smisao umjetnosti trenutak je kad pogledate dobru predstavu ili dobar film i izađete van i imate osjećaj da ste nešto jako važno naučili, a ne znate što. No, život dobije svoju puninu

Razgovarao Daniel Rafaelić

Koliko je za Vas kao glumice u ovom filmu bila važna koreografija scena?

J.P. Volim tako raditi. Čak sam malo iživcirala ekipu filma tražeći dodatne probe. Jer, kad je tako zahtjevna koreografija, vrlo je važno da ti pokreti uđu u tijelo, da ni u jednom trenutku ne moraš razmišljati. Isto je i s tekstom – moram  ga savršeno znati, jer tek onda mogu ući u kreaciju. Jer ako razmišljaš – koja je ovo rečenica, koji je ovo pokret, ne

možeš stvarati. Pogotovo kad se radi o filmu u jednom kadru… M.L. Koreografija je bila užasno bitna.

Sjećanja ostaju

Ovogodišnji je dobitnik nagrade Marijan Rotar dnevni list Glas Istre. Na konferenciji za novinare ravnateljica festivala Zdenka Višković-Vukić predstavila je Matiju Ćurića, filmskog kritičara, te Ranka Borovečkog, glavnog urednika Glasa Istre, koji će u subotu primiti nagradu. Nagrada Marijan Rotar dodjeljuje se pojedincima i institucijama koje su svojim idejama i djelima spojile Pulu i film. Marijan Rotar pokrenuo je prvi filmski festival u Puli 1953, a Glas Istre to je iste godine i popratio. Ravnateljica Festivala opisala je Glas Istre kao najtiražniji i najčitaniji dnevnik u Puli i Istri, a objavila je i kako će se izvori i arhiv Glasa Istre iskoristiti za knjigu o Festivalu, koja će izaći na 60. obljetnicu Festivala.

Draž malih rola

Na ovogodišnjem Festivalu pojavljujete se u dvjema epizodnim ulogama; sluškinja ste u Flekama Alda Tardozzija, a učiteljica u Duhu babe Ilonke Tomislava Žaje.

Uvijek me dopadnu manje uloge, no to mi i odgovara. Budući da sam i profesionalno i privatno vezana uz Varaždin, ni jedno ni drugo onda ne pati. Uz to, samohrana sam majka troje djece i volim im biti blizu. Karijera je važna, no obitelj je prioritet. Naravno, nije da ne bih voljela i neku veliku ulogu. Uloga sluškinje je uistinu sporedna pa kad me redatelj nazvao, začudila sam se.

Na konferenciji za novinare predstavljena je ekipa filma Soba 304 redateljice Birgitte Stærmose čija se radnja zbiva u jednom hotelu u Kopenhagenu.Birgitte Stærmose ispričala je kako je Kim Fupz Aakeson, filmski scenarist, svaki dan dolazio s velikim brojem ideja za scenarij te su se nakon mnogo sastanaka, razgovora i razmišljanja konačno odlučili za završnu ideju filma. U filmu su naglašeni aspekti vremena i lokacije, a s time se povezuju priče koje isprva nemaju veze jedna s drugom. Hotel je kao mjesto snimanja odabran zato jer su se na taj način uspjele povezati različite nacionalnosti, koje, svaka iz drukčije perspektive, pričaju o svijetu. 

Protiv predrasuda

Dječja imaginacija je strašno živa i djeca ne osjećaju tako čvrstu granicu između stvarnosti i mašte kao odrasli. Zbog toga je film i napravljen s mekom granicom između sna i jave. Uživao sam u igranju raznim žanrovskim elementima

Film Duh babe Ilonke dugo se najavljivao. Od prvog glasa do samog dovršetka prošlo je više godina.

Nastajao je otprilike pet godina zato što nisam htio napraviti film s onoliko novaca koliko mogu dobiti u Hrvatskoj na natječaju i onda sve podrediti tome da bih snimio nešto iza čega ne stojim. Film kakav sam htio jednostavno je trebao više novaca i bolje produkcijske uvjete pa sam odlučio da ću ga napraviti ili onako kako želim ili nikako. Bio sam strpljiv i našao sam  suproducente u Austriji i Makedoniji te dobio potporu od Eurimagesa tako da sam naposljetku snimio film kojim sam zadovoljan.

Put Europom i svijetom

Međunarodni program ponudio je naslove među kojima je svatko mogao pronaći nešto za sebe, kako zahtjevniji gledatelji, tako i oni željni dobre večernje razbibrige

Međunarodni program ovogodišnjeg Festivala igranog filma u Puli uključuje 22 filma i podijeljen je u tri programa – Europolis, Meridijani i ciklus Italija – zemlja prijatelj Festivala, a o najboljima je odlučio žiri, u čijem su sastavu producent Paul Bradely, glumac Niels Schneider i filmolog Paolo Minuto. 

Što nam donosi Pula 2012.

Prema tradicionalnom običaju, jedan od jutarnjih programa Festivala u Puli bio je i onaj zvan Filmovi u nastanku, na kojem su insertima i uz riječ redatelja predstavljena tri nedovršena, ali snimljena filma koja će, ako što ne krene po zlu, biti dovršena do sljedeće Pule.

Dramu Cvjetni trg, u produkciji Ozana filma, predstavio je redatelj Krsto Papić naglasivši kako je riječ o ostvarenju nadahnutom istinitim slučajem ubojstva Zorana Dominija, koji se 1999. u pogrešno vrijeme zatekao na zagrebačkom Cvjetnom trgu, mjestu obračuna među pripadnicima zagrebačkog podzemlja, no da to, iz obzira prema njegovoj djeci, neće biti priča o njemu.

Pogled iz dječjih očiju

Uvertira u četvrti dan Nacionalnog programa Festivala bila je novinska konferencija u povodu premijere glazbene komedije za djecu Duh babe Ilonke debitanta Tomislava Žaje. Jedna od najbrojnijih i najsimpatičnijih ekipa dosad evocirala je uspomene na snimanje koje je s predprodukcijom trajalo čak pet godina. Majstor od režije Tomislav Žaja prvi je preuzeo riječ i naglasio da nije želio snimiti bilo kakav film, nego je inzistirao na svim uvjetima do najsitnijeg detalja kako bi se sve kockice složile u mozaik priče koju želi ispričati.

Znatiželjna Manuša

 Razgovarala Lucija Mulalić

Marine, ti, za razliku od Selme, već imaš glumačkog iskustva, kako si se počeo baviti glumom?

M: Prva uloga bila mi je u reklami za T-Mobile koja se zvala Tulum, a potom sam glumio i u nekoliko predstava i sinkronizirao nekoliko crtića pa je tako sve krenulo.

Selma, kako si ti dobila ulogu za film?

S: Ovo je moja prva uloga u filmu. Redatelj Tomislav Žaja pronašao me preko ravnateljice i psihologice moje škole te mi je dao nekoliko tekstova iz filma. Tekstovi su mi se svidjeli pa je moj tata pristao da glumim u filmu.

Kako vam je proteklo snimanje filma?

S: Snimanje je bilo super, no i naporno. Uživala sam u izostajanju iz škole, ali bilo je katastrofa vratiti se i nadoknađivati sve. No riješili smo sve, tako da je i škola prošla super.

M: Snimanje je gotovo uvijek bilo zabavno, no bilo je i napornih trenutaka, pogotovo kada sam se morao dizati usred noći kako bismo snimali neke scene. Bilo je zabavno napustiti školu na neko vrijeme, no kad sam vidio koliko se zaostataka nakupilo kad sam se vratio, više mi nije bilo do zabave.

Kopenhagen u Zagrebu

Jako mi se sviđa ideja da je ekipa međunarodna, jer je i film međunarodni. Na ovom filmu imali smo suradnike iz Hrvatske, Danske, Njemačke, Srbije, Velike Britanije… tako da sam ja radila na principu što veće raznolikosti

Razgovarao Daniel Rafaelić

Moram priznati da je vrlo uzbudljivo imati Dance u kinematografiji. Naime, Danci su posljednji put snimali u Hrvatskoj davne 1921. godine. Tada je ovdje stigla najpoznatija od svih – Asta Nielsen…

B.S. Stvarno? Koji je film snimala?

Rřver Pigen.

J.M. Nisam to znao. Znači krug se zatvara. B.S. To je predivno. Prije devedeset godina. I sad evo nas…

Koliko ste na kraju zadovoljni onime što je Hrvatska pružila kao zemlja u kojoj ste snimali?

B.S. Mislim da nismo mogli biti zadovoljniji. Nikada nisam zažalila. Mislim, mi smo ipak napravili iskorak – nitko od Danaca nikad ovdje nije snimao osim, kako kažete, Aste Nielsen. Za mene je jako važno bilo da ne slijedim američki put, jer sam snimala kratki film u Češkoj i zaista mi se nije sviđao hijerarhijski osjećaj u kojem postojimo mi Danci na vrhu, a zatim su tu i kao neki češki robovi. Stoga smo se Igor Martinović i ja jako trudili sastaviti ekipu koja će biti koherentna prije svega. Mislim da smo u tome uspjeli. Jako mi se sviđa ideja da je ekipa međunarodna, jer je i film međunarodni.

Romski običaji i veselje

Razgovarao Janko Heidl

Jeste li već vidjeli film?

Nisam. To mi je prvi put da nisam vidjela film u kojem glumim prije premijere. Neobično mi je što ću ga prvi put gledati zajedno s publikom i zbog toga osjećam malu tremu.

S obzirom na to da glumite Romkinju, kako ste se pripremali za ulogu?

Glavna je priprema bila u solariju. (smijeh) Posjetili smo nekoliko romskih obitelji u zagrebačkom naselju Kozari bok, a Rakan

Rushaidat, koji glumi mog supruga, i ja puno smo vremena proveli družeći se sa Selmom Ibrahimi koja glumi našu kćer. Ali, Romkinje sam glumila i prije, u jednoj kazališnoj predstavi s Romima, i dobro se upoznala s romskim običajima, festivalima, svadbama...

Često glumite izvan Slovenije, odnosno u zapadnoeuropskim filmovima. Osjećate li neku razliku u načinu rada na setu u

Njemačkoj od onoga u regiji?

Studirala sam u Beogradu pa sam ondje, u Srbiji, snimila prve filmove. Jedan od važnijih bio mi je Sivi kamion crvene boje za koji sam dobila nekoliko nagrada. Nakon što sam dobila nagradu European Shooting Stars – koju je nedavno dobila i vaša Zrinka Cvitešić – otvorila mi se mogućnost snimanja u Njemačkoj i tamo sam također snimila nekoliko filmova.

O čežnji

Radeći na ovom filmu naučila sam kako izgleda vrhunski nivo profesionalnosti, ali naučila

sam i kako svi mi, bez obzira na to što dolazimo iz drugih dijelova svijeta, ipak na kraju

dana cijenimo jednako ljudskost i istinitost

Razgovarao Daniel Rafaelić

Koliko se činjenica da ste radili na filmu koji je tako okrenut poetičnosti odražava na glumački pristup ulozi?

Kod stvaranja filma zapravo nikad ne znate kako će sve na kraju ispasti. Sve je počelo sa scenarijem. Pročitala sam ga

i rekla: „Bože, ovo je prekrasno!“ Tu ste već mogli uočiti da ima taj poetski okus. Susreti s Birgittom tijekom godine, budući

da je radila međunarodni casting, također su pomogli da shvatim kamo ide s projektom. Taj film jednostavno je mogao

biti i triler, zar ne? Poput Gosford parka… Ali ovaj je bio o čežnji. Čim smo započeli raditi, kada sam shvatila kako mi je blizu Igor s kamerom, a bio je jako blizu, znala sam da stvara vrlo nježne kadrove. Ništa nije izgovoreno, jer život je često takav. Tako da sam zaista ponosna što sam bila dio toga.

Lijepo je primijetiti kako glumite minimalistički, tek pokojim trzajem oka…

Da, Birgitte tako voli režirati, i često zna reći – sada nemoj ništa raditi. Baš ništa. A to tako opušta glumca. Inače, različiti

redatelji imaju drugačije pristupe, ali kod Birgitte stvarno osjećate povjerenje. Znate da ona u svakom trenutku zna što

se događa. I sjajno poznaje stilove glume svih drugih glumaca, tako da nije bilo nasilnog tjeranja u jednom smjeru. Sve je

bilo vrlo prirodno.

U KUĆI PREDAKA

U Lici je došlo do male mentalne revolucije, jer su u zadnje četiri godine tamo snimljena tri filma i ljudi su shvatili da je to dobro. Lika je nagrada za sve ljude koji se izvuku iz svojih ustajalih domova i tamo dođu snimati

razgovarao Janko Heidl

Prošle godine Majka asfalta, ove Ćaća. Dvije godine zaredom imate cjelovečernji film u Puli. Nije uobičajeno.

Tempo se približava onome mog junaka Fassbindera. Da me je netko prošle godine pitao hoćemo li ove godine imati film, mislio bih da me zafrkava. Ovo je bilo stvarno iznenada i luđački, ali postoje filmovi koji se pripremaju dugi niz godina i filmovi koji se pripremaju instant – ho-ruk, kao što je Ćaća, mada sam i njega već neko vrijeme pripremao, ali u glavi. Iznenadio sam samoga sebe, no shvatio sam da ponavljam isti obrazac, to jest da ne želim sjediti u birtiji i pričati o tome što bih snimao, nego da s riječi prijeđem na djelo i snimam. Ritam je nakon Nove godine bio uistinu žestok, zamalo sam završio na infuziji. Prvo smo u siječnju dovršili kratki film Mezanin, a onda je bilo: ili-ili. Ili ćemo odmah prijeći na Ćaću ili ga nećemo ni snimiti. To je ponovno bio test entuzijazma – skupiti ljude da rade za gotovo nikakve honorare u okvirima vrlo, vrlo niskog proračuna i super je vidjeti da se i sad, bez obzira na krizu, ljudima snima. To se posebno odnosi na direktora fotografije, Vanju Černjula, kojemu zadnje dvije godine, kad dođe iz Amerike posjetiti svog sina u Zagreb, ukrademo dio vremena tog boravka sa sinom da bi nama snimao film.

ISPLATILO SE ČEKATI

Glumcu treba stalno kopanje, jer se lako uljuljkaš u dobro i zatvoriš se. A ovako istražuješ i veseliš se.

razgovarao Daniel Rafaelić

Sjajno je kako ste u ulozi postigli taj balans nježnosti i  submisivnosti s jedne i dominacije s druge strane. Mislim ponajprije na ključnu, završnu scenu filma…

Ja još nisam vidjela film i u velikoj sam tremi. Inače imam tremu i u kazalištu i na filmu, ali ovdje si suočen sa sobom i nužno vidiš neke svoje mane koje bi možda htio izbjeći, neke svoje tikove itd… Proces rada na filmu bio je divan, intenzivan, lud, a i vrijeme je bilo takvo. Došli smo na snimanje i izgledalo je sve OK, a zatim prvi dan – snježna lavina. Napadalo je toliko snijega, a do kraja snimanja sve se pretvorilo u proljeće. To mi je i u filmu sjajno, jer se tako i u filmu dogodi.

Na putu života

Fleke su film za mlade i htjeli smo ga takvim napraviti, jer sam i ja relativno mlad. Kad dođete u kino, publika je najčešće mlada, ali im se serviraju priče koje im često nisu generacijski zanimljive

Razgovarao Daniel Rafaelić

Lijepo je vidjeti kada se redatelj odluči slikati Zagreb noću. Kao da grad pokazuje neko novo lice, koje čak nije nužno uvjetovano ni teškom situacijom kroz koju prolaze Vaši likovi u filmu.

Jako puno film duguje snimatelju Darku Drinovcu, koji je došao s idejom da se to sve snima na fotoaparatu koji je pojeftinio produkciju, a s druge strane nudio velike mogućnosti snimanja noću, jer je aparat jako osjetljiv, tako da nam je bila potrebna minimalna rasvjeta. Budući da s njim već dugo surađujem i da jako volim njegovu realističnu fotografiju, prihvatio sam njegov savjet.

Zahtjevni eksperiment

Treći dan Nacionalnog programa na konferenciji za novinare predstavljena je ekipa filma Ćaća, koju predvodi redatelj Dalibor Matanić. Film je snimljen u svega deset dana na području Like, u redateljevoj obiteljskoj kući. Iako je scenarij postojao, ističe redatelj, tijekom snimanja su mnogo improvizirali. Glumcima je prepustio da sami dijelom kroje svršetke priča svojih likova. Glumici Juditi Franković ovo je druga suradnja s Daliborom Matanićem, ali ni sama se nije nadala da će s istim redateljem, samo godinu dana nakon Majke asfalta, ponovno stići u Pulu s novim filmom.

Iz Zagorja s ljubavlju

Kako je moguće zbližiti ljude u kompetitivnom okruženju u kojem jedan drugom zabijaju nož u leđa? Film je ironijski pogled na moderni svijet u kojem mladi ljudi moraju funkcionirati

Razgovarao Janko Heidl

Film je nastao kao studentski rad na Akademiji dramske umjetnosti.

Na scenarističkom kolegiju kod profesora Ognjena Sviličića razgovarali smo o tome kakav bismo film snimali, a ideja je bila lokalizirati neki žanr. Ja sam se javio da bih snimio film strave, mada u tom trenutku nisam imao pojma što će to biti. Iz toga se razvio Zagorski specijalitet. Akademski filmovi obično traju do dvadesetak minuta, a ovaj je ispao dosta ambiciozan, jer je tijekom pisanja scenarija jednostavno došlo do dužine od 45 minuta, kad nam se činilo da smo imali zaokruženu priču. Snimanje je trajalo dva tjedna, film se premijerno prikazuje u Puli i još nisam s njime izišao na ispit.

Prijateljstvo iznad svega

Fleke su film o prijateljstvu i o izgubljenim životnim vrijednostima. I o tome da kad nam je najgore, i kad možda idemo glavom kroz zid i znamo da smo u krivu, pravi prijatelj je uz nas

Razgovarala Iva Cikojević

Gdje je zaiskrilo za Vašu ulogu Lane, na audiciji ili u redateljevoj glavi?

Održana je regularna audicija za uloge u filmu, gdje je bilo konkurencije napretek. Nisam ih sve vidjela, ali tako se pričalo. Već smo ondje Nika i ja odigrale jednu zajedničku scenu i iako nismo znale ni slova od cijelog scenarija, odmah smo kliknule i mislim da je to presudilo.

Kad Vam je scenarij stigao u ruke, upoznali ste dvije protagonistice sasvim oprečnih karaktera, jednu buntovnicu i ovisnicu koja živi na rubu, a drugu milu maminu kći. Biste li i sami radije izabrali ulogu potonje?

Da, one su kao nebo i zemlja. Na početku sam se odmah zalijepila na ulogu Irene, koja je prava ratoborna cura od akcije. Naravno, draže bi mi bilo glumiti nju, jer je drukčija od mene. U Lani se više prepoznajem: vežu nas zaigranost i sramežljivost, iako nisam kao ona živjela pod staklenim zvonom. No, s vremenom sam se toliko saživjela s tom ulogom da mi je na kraju nezamislivo da nisam baš ja Lana.  

Kad si sada odvrtite film, koja su Vam dragocjena iskustva ostala sa snimanja, je li bilo nekih anegdota, jer ipak ste doživjeli vrlo burnu filmsku noć?

Najprije mi se vraća flash pozitivne atmosfere pune entuzijazma cijele ekipe.

Veteran i mobitel generacija

Na konferenciji za novinare predstavljen je ocjenjivački sud Nacionalnog programa, kojim predsjeda filmski kritičar i redatelj Živorad Tomić, a članovi su mu scenograf i redatelj Vladimir Tadej, redatelj i scenarist Goran Dević, glumica Nataša Janjić i snimatelj Stanko Herceg.

Vladimir Tadej dobitnik je ovogodišnje Vjesnikove nagrade Krešo Golik za životno djelo. Iako nije šest godina bio u Puli, razveselio ga je poziv umjetničkog ravnatelja Zlatka Vidačkovića da se ponovno pridruži najstarijem nacionalnom festivalu na svijetu.

Za više hrvatskog filma u kinima

Od struke u startu prepoznat kao iznimno važan, u sklopu Festivala igranog filma u Puli održan je okrugli stol na temu digitalizacije hrvatske kino mreže. Događaj je otvorila ravnateljica pulskog filmskog festivala, Zdenka Višković-Vukić, koja je iznijela svoje stručno viđenje problema pred kojim se nalazi trenutna prikazivačka mreža u Hrvatskoj. Naime, od 2012. filmovi se više u kinima neće prikazivati na 35mm kopijama, što je nužno postavilo pred vlasnike kina imperativ – uvođenje digitalnog sistema za prikazivanje. Upravo je to pojasnio i ministar kulture, mr. Jasen Mesić, rekavši kako se digitalizacijom kina napokon zatvara krug koji čine filmovi snimljeni digitalnom tehnikom, ali koji do sada jednostavno nisu mogli biti prikazivani u optimalnim uvjetima. 

Praznu kasa, no puno srce

Oblak sumnje da je dugometražni prvijenac Fleke, pulskog debitanta Alda Tardozzija, filmska rekonstrukcija nemilog događaja od prije nekoliko godina, kada su dvije maloljetne tinejdžerice brutalno napale nedužnog taksista, odmah po početku novinske konferencije u povodu premijere u Areni rastjerao je sam redatelj, koji potpisuje i scenarij, kazavši kako je ta scena iz crne kronike bila tek povod. U knjizi snimanja upisano je točno 25 radnih dana, odnosno noći, tijekom kojih su, u skladu sa žanrom i ritmom radnje, obišli gotovo cijeli grad Zagreb, a ugostili su ih i brojni interijeri, poput bolnica i stanova.

Između dvije žene

Na konferenciji za novinare predstavila se ekipa filma 7 Sex 7, redateljice, scenaristice i producentice Irene Škorić. Riječ je o erotskoj humornoj drami od sedam priča snimljenih u po jednom kadru, koja je nastajala godinu dana u vrlo skromnim uvjetima, a novčani su problemi u nekoliko navrata prekinuli snimanje. Redateljica se našalila kako je oborila rekord u Hrvatskoj s filmom koji ima najmanju financijsku podršku države od 1991. godine, a prikazan je u Puli. Kristijan Ugrina izjavio je kako se ne treba zamarati oko novaca, jer su svi odlučili volonterski sudjelovati. Napomenuo je kako su vjerovali u projekt i nadaju se odličnom uspjehu.

Glumci Jelena Perčin i Robert Kurbaša naglasili su kako je snimanje bilo iznimno naporno, ali i edukativno. Kurbaša se našalio kako je bio ugrožen između dvije žene u krevetu te kako nema takvih iskustava u privatnom životu. Filmskom paru, Juri Radniću i Marinku Lešu, poljubac nije predstavljao problem, nego ih je izmorilo više od dvadeset repeticija. Probe za njihov segment trajale su svega tjedan dana. Iako se nisu prije toga poznavali, odmah su kliknuli pa im ništa nije predstavljalo problem. Istaknuli su kako im je rad s Irenom Škorić bio velik užitak, a prisjetili su se i odlične atmosfere na snimanju.

Glumicama Mii Biondić, Csilli Barath Bastaić i Petri Težak partneri nisu stigli doći na novinarsku konferenciju - pa su se našalile kako je to ipak više ženski film. Srpska glumica Jelena Jokić prije snimanja nije poznavala redateljicu, nego su komunicirale međusobno preko zajedničkog prijatelja i sveprisutnog Facebooka. Irena Škorić poslala joj je scenarij, koji ju je oduševio, kako zbog tematike, tako i zbog svoje komičnosti.

Direktor fotografije Darko Herič na kraju je istaknuo kako se i on sam osjećao kao treći glumac u svim scenama, budući da je zbog kamere iz ruke stalno plesao oko glumaca. Redateljica je naglasila da je i htjela da kamera bude podređena glumcima, a ne kako često biva – da su glumci podređeni njoj.

Goran Ribarić

U MMC Luka 17. srpnja otvorena je skupna izložba koja obilježava deset godina realizacije projekta Cinemaniac. Na izložbi se samostalno predstavljaju Jagoda Kaloper s radom Žena u ogledalu i Renata Poljak s Radovima 2000 – 2010. Autorica koncepcije i kustosica izložbe: Branka Benčić. Izložba je otvorena do 5. kolovoza.

Izložba Cinemaniac nastala je iz želje za predstavljanjem inovacija iz svijeta umjetnosti i filma, radova koji nastaju na raskrižju ovih umjetničkih medija. Izložba od svojih početaka predstavlja aktivan istraživački kontekst koji omogućava prezentiranje umjetničkih djela, mjesto susreta u kojem se integriraju društveni, kulturni, tehnološki, medijski i estetski aspekti, sjecišta na kojima se susreću umjetnost, umjetnici, institucije i publika, stvaraju novi oblici suradnje, problematiziraju odnosi filma i vizualnih umjetnosti.

Već moramo bježati od obožavateljica

Ponekad smo neku scenu ponavljali i dvadest i više puta. Mislim da nam je rekord bio 27 ili 28. Ali nije uopće ni teško ni dosadno.
razgovarala Iva Cikojević

Jeste li već gledali film? Kakav vam je bio osjećaj vidjeti se na ekranu?

Kristian: Jesmo, već dva puta. Joj, skroz čudan.
Ivan: Na prvu jako neobičan, a kasnije se nekako već navikneš pa se uživiš u film i samo gledaš. Ali osjećaj je kao da nisi ti, nego netko drugi. Pretvoriš se u drugu osobu.
Filip: Sada mi je to sve napokon sjelo, da sam to ja i da glumim. Ali nisam baš zadovoljan. U nekim sam scenama mogao biti uvjerljiviji, nisu savršeno ispale. Teško je to kad kasnije vidiš da si mogao bolje.

Oživjelo djetinjstvo generacija
Prije snimanja s mladim smo glumcima imali dosta proba i nastojao sam stvoriti atmosferu igre i zafrkancije da bi se oni opustili, a na samom snimanju tretirao sam ih kao odrasle glumce, tako da problema na samom snimanju nije bilo

razgovarao Janko Heidl

U debitantskom cjelovečernjem filmu imate sve što se obično smatra tvrdim orahom za redatelja: djecu, životinje i radnju u ne tako bliskoj prošlosti.

Od samog smo se starta zafrkavali na taj račun, ali na kraju je sve ispalo dobro. Odmah smo posumnjali u uspjeh nekih zadataka koje sam u scenariju namijenio psu, ali je pas imao dobrog dresera i izveo je sve što smo htjeli. Recimo, mislili smo da neće biti izvedivo da pomogne Koku povući konopac kojim spuštaju Maricu s balkona. Na snimanju smo rekli: „Probajmo, a ako ne bude išlo, smislit ćemo nešto drugo“. Međutim, uspjelo je. Jedino ga nismo mogli natjerati da zagazi u lokvu nakon kiše, svaki ju je put zaobišao. Sve to što smo smatrali teškim na kraju se nije pokazalo takvim. Možda je to bilo slučajna sreća, ali sigurno je veliku ulogu u tome odigrala i činjenica da već dugo surađujem s ekipom iz Kinorame, s kojom sam radio film, i da smo dobro uhodani.

U NAJBOLJIM GODINAMA
Uvijek sam bila za filmske eksperimente – volim kada redatelji i glumci eksperimentiraju, ali samo kada ti eksperimenti imaju nešto za reći

razgovarao Daniel Rafaelić

Filmski festival u Puli danas u odnosu na nekad – koja je razlika?

Za nas je tada Pula bila nedostižna – to je nama bio high society. Nismo mi tada bili po hotelima. Sjećam se da kada sam dobila Zlatnu Arenu – nisam uopće bila u Puli – nego sam sjedila na prozoru s nogama prema van. Nisam uopće bila svjesna koliko je to važno za karijeru. Mislim, nagrade me općenito nisu zaobilazile pa su me navikli na njih, tako da sam jedno vrijeme mislila kako je to najnormalnija stvar. A onda vidim ljude koji se tako trude da je dobiju – a to im ne uspijeva. Ova sad nagrada, koju sam dobila... ma niti u peti mi nije bilo da bih je mogla dobiti, da će se netko sjetiti sedamdesetsedmogodišnje glumice i izvući je iz naftalina. Jer, kad čovjek prođe neke godine, o njemu vjerojatno govore – ma što će njoj nagrada. Tako da sam zaista zahvalna – a čak ne znam ni tko je bio u žiriju.

I dalje ste vrlo aktivni i jednakom kvalitetom isporučujete kvalitetne role, poput one kod Igora Mirkovića...

VISOVAC U MAKSIMIRU

Kako sam bio scenograf na osam filmova iz serije o Winnetouu, jednom su me zgodom pitali: kako su Amerikanci reagirali kada su vidjeli da hrvatski krajevi u Winnetouu glume njihove predjele? Odgovorio sam im: rekli su: „Bože, kako je Amerika lijepa zemlja!“

razgovarao Daniel Rafaelić

Ulazite u kinematografiju upravo kada počinju velike turbulencije – 1947/1948. Rezolucija IB-a je svima nad glavom. Koliko se ona odrazila na novu, poslijeratnu kinematografiju?

Nije se to puno osjetilo. Mi smo se svi, naime, jako bojali, ali bili smo tada svi namještenici a ne slobodna profesija (kao od 1950.), tako da...

FILMSKI JEZIK KOJI DJECA RAZUMIJU

Drugi dan Nacionalnog programa na konferenciji za novinare predstavljena je ekipa filma za djecu Koko i duhovi, redatelja i scenarista Daniela Kušana.

Redatelj je s ocem, autorom knjiga o Koku, Ivanom Kušanom započeo rad na scenariju prije otprilike četiri godine, kada je tako nešto predložila producentica Ankica Jurić Tilić. Naglasili su dobru energiju na snimanju, mnogo posla, ali i čvrsto književno uporište. Filmski Koko, Antonio Parač, nikada se nije vidio u naslovnoj ulozi dok je čitao knjige, ali je istaknuo kako mu je baš Koko i duhovi najdraži roman o Koku.

REZULTAT PETOGODIŠNJEG RADA

Redateljica Mila Turajlić i producentica Iva Plemić Divjak, obje debitantice, predstavile su na novinarskoj konferenciji dokumentarni film Cinema Komunisto. Film je publika na Kaštelu prihvatila iznimno dobro kao i na projekciji u Kinu Valli.

Producentica je naglasila kako je film prikazan u skoro svim zemljama bivše Jugoslavije te da je svugdje doživio dobar prijem. Dobio je nekoliko nagrada publike, što redateljicu filma iznimno veseli i govori joj da je napravila dobar posao.

Pročitajte cijeli tekst

Film pod zvijezdama – ima li boljeg ljetnog doživljaja? Za sve one koji već 58 godina sudjeluju u životu Festivala igranog flma u Puli – ispred ili iza platna, kao autori, gledatelji ili organizatori – jednostavno nema. Vođeni time, kreirali smo na ovoj 58. Puli dobre uvjete za stjecanje doživljaja koji se pamte. Neosporivo jest da je iskustvo gledanja vrsnih, kako nacionalnih tako i stranih, filmova pod otvorenim zvjezdanim nebom obgrljeni Arenom – nezaboravno, da je Arena ta koja svake godine (svojom unikatnošću i tradicijom koju nose njene začudne zidine) daje važan obol cijelome Festivalu! No, Festival se (i film) proširio i izvan nje – na tajanstveni Kaštel, u novoobnovljeno Kino Valli – zavladao ulicama i trgovima Pule.

Na ovogodišnjem Festivalu bit će prikazano 177 flmova! Osim gledanja filmova, svojim popratnim flmskim programima Festival nudi mogućnost učenja i sudjelovanja u stvaranju flma putem radionica i amaterskih filmskih natječaja. Valja posjetiti i umjetničke izložbe. Ne zaboravite glazbene programe – ima ih za svakoga.

Festival živi i u virtualnom svijetu novih medija. Naše mrežne stranice, Facebook društvena mreža i YouTube, omogućuju nam da tijekom cijele godine budemo u dodiru s našom publikom. I baš kad smo se, nakon velikih investicija, poželjeli napokon malo odmoriti – novi organizacijski izazov  – prvi put upravo ove 2011. godine svih deset filmova u glavnoj sekciji Nacionalnog programa snimljeno je na digitalnom mediju i bit će, uz pomoć sponzora, u Areni i Kinu Valli prikazani na najsuvremenijem i tehnički najnaprednijem projekcijskom sustavu. Događaj je to koji će se zasigurno pamtiti u povijesti hrvatskoga filma. Što to potiče i daje snagu nevelikom i mladom organizacijskom timu, osnaženom tijekom Festivala brojnim suradnicima, a od ove godine i volonterima (sve sami svestrani i znatiželjni mladi ljudi puni ljubavi prema Puli i filmu), da i dalje pomiče granice? Dobra suradnja s producentima, redateljima, glumcima, ostalim autorima i distributerima te prepoznavanje Festivala od strane: pokrovitelja, donatora, partnera, sponzora i brojnih ustanova i poduzeća koje Festival podupiru. I, dakako, uvijek i nanovo – pulska publika svih dobnih skupina koja voli film, posebice nacionalni. Stoga, jedno veliko iskreno hvala svima koji dobrom voljom i energijom ustraju u stvaranju ovakve Pule.

Festival nudi i nešto što smo naslijedili: ljepotu morske obale i modrinu mora, gastronomske delicije, otvoreno srce i osmijeh!

Naš je prijedlog – uzmite godišnji odmor i uživajte na 58. festivalu igranog filma u Puli.

Želimo Vam dobrodošlicu, od srca!

ravnateljica Festivala Zdenka Višković -Vukić

58. festival igranog filma u Puli programski je najveći u protekla dva desetljeća hrvatske državnosti, i to u svim segmentima. Kontinuirani programski razvoj doživio je ove godine vrhunac s deset filmskih i deset popratnih programa, s ukupno 177 filmova koji će biti prikazivani tijekom 17 dana projekcija. Nakon skromnijih  devedesetih, kada se ipak i u teškim godinama uspio sačuvati festivalski plamen, njegovo drugo desetljeće unutar neovisne države obilježila je internacionalizacija, a posljednjih pet godina organizacijska i financijska konsolidacija, tehnička i infrastrukturna obnova, programska ekspanzija i kontinuirani rast broja gledatelja, kojih je prošle godine bilo više od 77 tisuća.  Arena će prvi put u povijesti ugostiti deset hrvatskih filmova, a tu je i rekordnih devet manjinskih koprodukcija. Najveća su novina ovogodišnjeg Festivala digitalne projekcije u Areni, što nije samo veliki organizacijsko­tehnički pomak, nego i programski, jer čini Arenu pristupačnijom za nezavisni film. Posebno nam zadovoljstvo čini činjenica da je HAVC podupro pet nezavisnih filmova pozvanih u konkurenciju Festivala. Ove su godine šestero redatelja debitanti, a program je žanrovski vrlo raznovrstan: u tri ovogodišnja hrvatska filma glavni su junaci djeca, imamo dvije drame ljubavno­obiteljske tematike, ali i tri kriminalistička trilera, ratnu dramu i erotsku komediju.

Prikazujemo trinaest stranih filmova iz kinematografija regija koje je Festival nekad okupljao, od čega ih je sedam u programu manjinskih koprodukcija, pet u Međunarodnom, a jedan u Pulici. Donosimo njihove nacionalne laureate, ali i filmove najpopularnije među gledateljima.

U programu kratkog filma prikazujemo dvadeset filmova, od kojih su deset režirale mlade redateljice, što govori o novom trendu mladog hrvatskog filma, koji polako  prelazi i na dugometražni film, a treba naglasiti da je većina ostvarenja erotske tematike.

U novom programu Puladok prikazivat ćemo dokumentarce koji su vezani za povijest Festivala igranog filma u Puli i hrvatskog filma, a ove godine bit će zanimljivo vidjeti dva filmska pristupa odnosu politike i filma u povijesti naše kinematografje.

Program filmske glazbe predstavlja filmske songove dive Gabi Novak, a kroz otvaranje obilježava stogodišnjicu velikog Bernarda Herrmanna i podsjeća na snagu dugo vremena zaboravljene partiture Gottfrieda Huppertza za flm Metropolis Fritza Langa.

Međunarodni program donosi 22 ostvarenja: 5 iz zemlje prijatelja Festivala – Italije, još 11 europskih u programu Europolis te 6 u Meridijanima, u kojima idemo od Kanade i Sjedinjenih Država preko Irana do Kine i Južne Koreje. Nikad ne uzimamo filmove samo zbog osvojenih nagrada, no ove su se godine procjene preklopile pa imamo i dobitnika Zlatnog medvjeda i dva osvajača Zlatnog globusa za najbolji film.

Konačno, ovogodišnja retrospektiva posvećena je Jamesu Ivoryju, jednom od najvećih redateljskih perfekcionista današnjice, umjetniku iznimno rafniranog ukusa i postojane estetike, čija filmska karijera traje gotovo koliko i Pulski festival i koji je osobito u području književnih adaptacija postavio teško dostižne standarde.

Uživajte u filmovima!

umjetnički ravnatelj Festivala Zlatko Vidačković

Za vrijeme snimanja dosta sam dijaloga, kojega je u scenariju bilo puno, eliminirao spontano, gdje god mi se učinilo da je suvišno riječima tumačiti nešto što je već kao emocija bilo dovoljno snažno.

U vrijeme kad se filmovi u Hrvatskoj snimaju uglavnom s vrlo malim proračunima, odvažili ste se – još jednom, nakon Konjanika – na priču smještenu u dalju prošlost, što, među ostalim, zahtijeva poprilična financijska sredstva.
Moram priznati da je to bio vrlo zahtjevan pothvat koji pred autora i producente postavlja puno više raznih, pa i financijskih problema. Stoga takav projekt zahtijeva apsolutnu pripremljenost. Sve se mora pripremiti do najmanjih pojedinosti da bi se na kraju s ono malo novaca koliko imamo stvorio privid bogatstva kostima, scenografije i ostaloga, da bi se oživjelo vrijeme koje je prošlo. Od prvih saznanja o Lei Deutsch, preko dokumentarca koji je bio neka vrst istraživačkog rada pa do samoga snimanja proteklo je otprilike sedam godina i to su sve zapravo bile pripreme. Tako se na snimanju dobro znala svaka pojedinost i bile su vrlo rijetke situacije u kojima sam si dozvolio improvizaciju kad bi bilo nešto dobro.

PRIČA KOJU TREBA ISPRIČATI

Šišanje je o fašizmu, ali ne javno proklamiranom, nego o fašizmu kojim se iz potaje, iz mraka, ali iz moćnih organizacija uklopljenih u službene strukture manipulira mladima, koji nisu ni svjesni što zapravo čine i u čijoj su službi.

Mlad ste čovjek, a napravili ste zreo i vrlo ozbiljan društveno angažiran film.
Mi smo generacija koja je u principu jako ispolitizirana. Odrastali smo u protestima protiv Miloševića te u borbi protiv cijelog tog sistema i obilježeni smo tim razdobljem. Kakve su posljedice tog režima i što on ostavlja za sobom, kakve generacije mladih ljudi ostaju iza njega? Jedna je od najstrašnijih posljedica proces odlaska cijelih generacija mladih ljudi udesno i sad se vide rezultati – paljenje veleposlanstava i rušenje Beograda svaki put kad se nešto dogodi. Ovaj film je naša reakcija na to. Da sam slikar, pretpostavljam da bih o tome naslikao sliku, ali budući da se bavim filmom, kao i cijela ekipa s kojom sam radio, ovo je naš zajednički izraz mišljenja o svim tim problemima. To je u osnovi istinita priča i u njoj nema puno domaštanih stvari.

POVRATAK U PULU

Na kastinzima sam tražio glumce koji su pri završetku akademije ili su je upravo završili, mlade ljude koji imaju mladenačku energiju neophodnu za likove koje tumače. Svi oni zajedno postali su pravi tim i raduje me što većina primijeti zvjezdani potencijal nekolicine

Kako je došlo do toga da ste zaplivali redateljskim vodama?
Kako imam producentskog iskustva (bio sam, primjerice, producent filmova Lepa sela lepo gore i Rane), ponuđeno mi je da budem producent i Montevidea te predložim redatelja. Nakon dosta istraživanja i rada na scenariju, tijekom kojeg smo otkrili niz zanimljivih pojedinosti, odlučio sam kao redatelja predložiti – sebe. Imam dosta glumačkog iskustva i surađivao sam s mnogim redateljima te sam bio siguran da mogu i znam režirati takav film. Zbog obima materijala predložio sam da priču realiziramo u dva filma i dvije sezone televizijske serije što je i prihvaćeno te je snimanje drugog filma već završeno i on se nalazi u postprodukciji.

Pročitajte cijeli tekst

KADA SE VIDI SRCEM

Ja nisam od samog početka bila izbor redatelja za ulogu žene ravnatelja Cirkusa, no nakon dvije godine Janez Burger tu je ulogu dodijelio upravo meni. Dvije je godine, dakle, redatelj tražio ženu mom mužu i nije mu našao bolju od mene

razgovarao Goran Ivanišević

Na ovogodišnjem Festivalu igranog filma u

Puli prikazan je i Circus Fantasticus, najbolji

slovenski film protekle godine. Festivalski

su gosti dvoje glumaca iz filma, bračni par

Ravil Sultanov i Nataša Sultanova.

Circus Fantasticus nastajao je više godina.

R.S. Prvi scenarij dobio sam pet godina prije početka snimanja, no on se dosta razlikovao od finalnog prema kojem je snimljen film.

Pročitajte cijeli članak

U RITMU STEPA

Kako je izgledala audicija?

Tamy: Prvo je redatelj Branko Ivan­da odabrao dvije druge plesačice, no nakon dvije godine čekanja da snimanje počne one su bile prestare za uloge pa je ponovno pokrenuo audiciju.

Klara: Odabir je dugo trajao. Trebali smo pokazati kako plešemo i glu­mimo, a tko je znao, mogao je nešto i odsvirati.

OBITELJSKA ATMOSFERA

Na novinarskoj konferenciji predstavljena je ekipa filma Lea i Darija redateljskog veterana Branka Ivande. Branko Ivanda ispričao je kako je sasvim slučajno došao do ideje za film, nakon što je od svojih prijatelja Zlatana Gelba i Relje Bašića čuo o sudbini djevojčice i glumice Lee Deutsch i njezine prijateljice i kolegice Darije Gasteiger. U radu na dokumentarnom filmu otkrio je potpuno nove detalje, među kojima i činjenicu da je Darija živa, te se tada odlučio snimiti igrani film. Osjetio je, kako kaže, potrebu ispričati svima tragičnu sudbinu djevojčica, no obojiti je ružičastom svjetlošću.

Posljednje večeri Međunarodnog programa na Kaštelu prikazana su dva srpska filma: Montevideo, Bog te video i Šišanje, a u subotu,  16. srpnja ekipe oba filma predstavile su se na konferenciji za tisak.

Prvo se predstavila ekipa filma Šišanje na čelu s mladim redateljem Stevanom Filipovićem, koji je naglasio kako je film temeljen na dvije istinite priče, koje su modificirane za potrebe filma. Bio mu je užitak raditi s već uigranom ekipom s kojom je snimio svoj prvi film. Glavni glumac Nikola Rakočević istaknuo je kako je bilo iznimno teško raditi na filmu, kako zbog fizičkih priprema, tako i zbog psiholoških. Kazao je kako je lakše probuditi zlo u sebi negoli dobro te objasnio kako je zapravo o tome u filmu riječ. Redatelj je naglasio kako su krive interpretacije u medijima da je film o skinheadima – radi se o novoj vrsti fašizma.

Jamesu Ivoryju na svečanom će otvaranju 58. festivala igranog filma u Puli biti dodijeljena Zlatna Arena za životni doprinos filmskoj umjetnosti

James Ivory, jedan od najuglednijih svjetskih filmskih redatelja čija karijera traje tek koju godinu manje od pulskog Festivala igranog filma, stigao je u Pulu. Uistinu posebnom gostu posvećena je i ovogodišnja retrospektiva u sklopu koje su gledatelji u prvom festivalskom tjednu mogli vidjeti deset filmova iz različitih faza njegova stvaralaštva dok je posljed­nji, jedanaesti film, Bostonci, na rasporedu u nedjelju, 17. srpnja u 17 sati u Kinu Valli. Nakon projekcije, kojoj će i osobno prisustvovati, James Ivory će razgovarati s gledateljima i odgovarati na njihova pitanja.

Aleksandar Konstantinović zvani Leka, Titov osobni kinooperater tijekom više od trideset godina prikazao je Titu više od osam tisuća filmova. Nikad se nije medijski eksponirao ni davao intervjue. Dosta mi je trebalo da ga nagovorim na suradnju, a kad sam uspjela, preda mnom se otvorio jedan nov svijet. Odmah sam prepoznala da će upravo njegova priča biti srce filma.

Mlada srbijanska redateljica Mila Turajlić predstavila je na pulskom Kaštelu svoj dugometražni dokumentarni prvijenac Cinema Komunisto. Riječ je o filmu koji, ukratko rečeno, daje svoje viđenje kinematografije države koje više nema, otkrivajući pritom i mnoštvo slabije poznatih, ali i gotovo nepoznatih detalja. Mila Turajlić redateljica je dojmljiva profesionalna životopisa koji, uz ostalo, uključuje školovanje na London School of Economics (diplomski studij politike i međunarodnih odnosa te poslijediplomski studij medija i komunikacije), diplomu na Katedri za filmsku i televizijsku produkciju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu te specijalizaciju iz dokumentarnog filma na slavnoj La Femis u Parizu.

Gabi Novak: Najveća je sreća u mojoj estradnoj putanji bila to što sam uspješno preskočila prag svih glazbenih promjena, a to nije lako.

Na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli u nedjelju 17. srpnja održat ćete koncert na kojem ćete izvesti izbor svojih pjesama koje su obilježile brojne filmove, ali i Vašu karijeru...

Zamislila sam taj nastup na taj način da zapravo počnem od samog početka, kada sam radila kao crtačica u Zagreb filmu. S obzirom na to da sam uvijek tamo pjevušila, Nikola Kostelac mi je predložio: „kad već tu stalno pjevaš, ne bi bilo loše da zapjevaš i time oživiš jedan lik“. I tako je i bilo te je nastao crtić Susret u snu. Radni naziv mu je bio Benko Kamenko, a ja tu pjevam, oživljavam, dajem glas jednoj curici.

Crnogorčić (10 god), Lana Crnogorčić (9 god), Ivan Račan (9 god), Luka Brodarić (12 god), Denis Joldić (13 god) i Luna Vojnović (6 god). Najbolji film, koji je od svih dobio čistu peticu, su – Krokodili. Doviđenja dogodine!

Na 58. Festival igranog filma u Puli stigao je veliki američki redatelj James Ivory, kojem je ove godine posvećena festivalska retrospektiva. Ivory je u srijedu, 13. srpnja u 21.30 na pulskom Kaštelu osobno predstavio svoj film Bijela grofica s Ralphom Fiennesom i Natashom Richardson. U subotu, 16. srpnja održat će konferenciju za medije s početkom u Festivalskom centru 13.15, a te večeri biti će mu tijekom svečanog otvaranja u Areni uručena i Zlatna Arena za životni doprinos filmskoj umjetnosti. Konačno, u nedjelju, 17. srpnja u 19 sati održat će razgovor s publikom nakon projekcije svog filma Bostonci kojim se zaključuje njegova retrospektiva u Puli. Pogledajte raspored retrospektive u Puli.
Osam filmova iz retrospektive gostovat će u Zagrebu u Art-kinu Metropolis MSU od 17. srpnja.

Retrospektiva tog redatelja rafiniranog vizualnog stila koji kontinuirano i postojano kvalitetno stvara već punih 58 godina, a čiji se filmovi pamte po nijansiranim likovima, perfekcionističkoj mizansceni i dojmljivoj atmosferi, uključit će jedanaest filmova, među kojima će naći predstavnici iz tri najvažnije faze njegova stvaralaštva: indijske, britanske i američke. James Ivory s Indijcem Ismailom Merchantom 1961. utemeljio je produkcijsku kuću Merchant–Ivory, a kao scenaristica priključila im se spisateljica Ruth Prawer Jhabvala. Filmovi Jamesa Ivoryja osvojili su šest Oscara, a on je tri puta nominiran za Oscara za najbolju režiju. Filmovi će biti prikazivani u Kinu Valli, s iznimkom Bijele grofice koja će imati projekciju na pulskom Kaštelu, a biti će prikazana u Rijeci i Dubrovniku. 

Pročitajte više.
Pročitajte kataloške stranice o retrospektivi (PDF).

Međunarodni program Europolis-Merdijani 58. Festivala igranog filma u Puli kompletiran je s još jednim filmom s ovogodišnjeg Festivala u Cannesu i jednim s Festivala u Karlovym Varyma, te će se tako ove godine u Međunarodnom programu naći ukupno 22 naslova.

Iz Cannesa stiže Melankolija danskog redatelja Larsa Von Triera u kojoj u glavnim ulogama nastupaju Kirsten Dunst, Charlotte Gainsbourg i Kiefer Sutherland. Za ulogu djevojke Justine koja se otuđila od obitelji na vlastitu vjenčanju, a sa sestrom Claire ponovo je zbliži mogućnost skore propasti svijeta, Kirsten Dunst dobila je u Cannesu nagradu za najbolju glumicu.

Publika Pulskog festivala imat će priliku vidjeti i češku humornu dramu Odlazak češkog pisca i državnika Vaclava Havela, koja će međunarodnu premijeru imati u Karlovym Varyma. Glavni je lik nekoć visokopozicionirani političar koji broji zadnje dane u službenoj vili, a dok pakira stvari, njegov se svijet ruši.

U Nacionalnom programu 58. Festivala igranog filma u Puli, koji će se održati od 16. do 23. srpnja 2011, bit će prikazano 19 filmova, od čega 10 u Glavnoj sekciji, a 9 u Sekciji manjinskih koprodukcija.

Najveća su novina ovogodišnjeg Festivala digitalne projekcije u Areni, što nije samo veliki organizacijsko-tehnički pomak, nego i programski, jer će se zahvaljujući tome u Areni moći prikazivati i filmovi producenata koji nisu imali novca za izradu 35mm kopije ili je još nisu stigli izraditi. 2K projektore tvrtke Barco i Doremi DCP servere u Areni i Kinu Valli ustupio je sponzor festivala, tvrtka Audio Video Consulting iz Zagreba, a u Areni će se filmovi prikazivati s Barco projektora DP2K-32B, uvrštenog u Guinessovu knjigu rekorda kao najsvjetliji projektor na svijetu.

U Glavnoj sekciji Nacionalnog programa pet je filmova nastalih temeljem scenarija odobrenih na javnim pozivima HAVC-a, a pet su nastali kao nezavisne produkcije te su odlukom HAVC-a dobili naknadnu financijsku potporu. Šest su redatelja debitanti: Daniel Kušan, Tomislav Žaja, Biljana Čakić Veselič, Aldo Tardozzi, Stanislav Tomić i Irena Škorić, a među četiri iskusnija su Dalibor Matanić i Dan Oki te veterani Tomislav Radić i Branko Ivanda.

U tri ovogodišnja hrvatska filma u glavnim su ulogama djeca – to su povijesni Lea i Darija Branka Ivande te dva dječja s elementima fantastike Koko i duhovi Danijela Kušana i Duh babe Ilonke Tomislava Žaje. Slijede dvije drame ljubavno-obiteljske tematike Kotlovina Tomislava Radića te Korak po korak Biljane Čakić-Veselič. Prikazat ćemo i tri kriminalistička trilera: psihološki Ćaća Dalibora Matanića, noirovski Mrak Dana Okija te Fleke Alda Tardozzija, ratnu dramu Josef Stanislava Tomića te erotsku humornu dramu7 seX 7 Irene Škorić. Pročitajte više o filmovima u Glavnoj sekciji Nacionalnog programa.

Ove godine Festival prikazuje čak trinaest filmova iz regije, od čega je sedam u programu manjinskih koprodukcija: slovenski Piran-Pirano Gorana Vojnovića i Laku noć, gospođice Metoda Peveca, bosansko-hercegovački Belvedere Ahmeda Imamovića, srbijanski »Neprijatelj« Dejana Zečevića, Bijeli lavovi Lazara Ristovskog i Kako su me ukrali Nijemci Miloša Miše Radovanovića te crnogorski Lokalni vampir Branka Baletića. Osim regionalnih koprodukcija tu je i jedna s Danskom – Soba 304 Brigitte Stærmose i jedna s Njemačkom – Max Schmeling Uwea Bolla. Saznajte više o filmovima u programu Manjinskih koprodukcija.

Pet je filmova iz regije u Međunarodnom programu: makedonski Majke Milče Mančevskog, slovenski »Circus Fantasticus« Janeza Burgera te srbijanski Montevideo – Bog te video Dragana Bjelogrlića, Cinema Komunisto Mile Turajlić i Šišanje Stevana Filipovića dok je u Dječjem programu slovenski Mi idemo svojim putem Mihe Hočevara.

U programu kratkog filma, koji je od prošle godine natjecateljski, prikazujemo dvadeset filmova, od koji su deset režirale mlade redateljice (Sonja Tarokić, Barbara Vekarić (2 filma), Hana Jušić, Silva Ćapin, Kristina Vuković, Neda Radić (2), Ivana Škrabalo i Daina Oniunas Pusić), a deset redatelji (Jadran Puharić, Ivica Mušan, Neven Dužanec, Filip Mojzeš, David Kapac (2), Denis Lepur, Marko Stanić, Saša Dodik, Filip Šovagović i Josip Žuvan). Samo su dva među njima već prikazani na Danima hrvatskog filma. Većina ostvarenja erotske je tematike, a među njima je i grupa kratkih filmova nastalih u produkciji ADU Zagreb po kratkoj priči Tarika Kulenovića Igra tucanja koji će biti prikazani zajedno iste večeri. Saznajte koji su filmovi uvršteni u konkurenciju Kratkog igranog filma ovogodišnjeg Festivala.

Vijeće Festivala igranog filma u Puli na danas održanoj sjednici pod predsjedavanjem ministra kulture mr. Jasena Mesića usvojilo je Program 58. izdanja Festivala te imenovalo ocjenjivačke sudove Nacionalnog i Međunarodnog programa.
Ocjenjivačkim sudom Nacionalnog programa predsjedavat će filmski kritičar i redatelj Živorad Tomić, a članovi su scenograf i redatelj Vladimir Tadej, redatelj i scenarist Goran Dević, glumica Nataša Janjić i snimatelj Stanko Herceg.

Ocjenjivačkim sudom Međunarodnog programa predsjedavat će Paul Bradley, glavni producent tvrtke Merchant-Ivory; a članovi su Paolo Minuto, talijanski filmolog i bivši dugogodišnji predsjednik Talijanske i Svjetske federacije kino klubova, i kanadski glumac Niels Schneider, dobitnik Nagrade Chopard za glumačko otkriće godine 2010. u Cannesu.

Nakon pregledavanja brojnih pristiglih prijava festivalska ekipa odabrala je volontere 58. festivala igranog filma u Puli. To su: Andreja Rambrot, Borko Novitović, Cvitko Belas, Igor Šandorov, Maja Gregorović, Mihaela Cenkovčan, Sanja Đurić, Sara Jurčić, Veronika Rašić i Zvjezdana Balić. ZAhvaljujemo svima koji su se javili na naš poziv za volontere.

I ove godine Festival organizira niz popratnih programa. Na tragu vrlo uspješnog prošlogodišnjeg iskustva s D-kino radionicom Festival je u suradnji s londonskim My Therapy studijem i Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu organizirao 3D kino radionicu. Radionicu će voditi Dado Valentić. Pulu će i ove godine posjetiti putujuće solarno kino CosyMo.

Festival igranog filma u Puli u svojem 58. izdanju donosi i jubilarni deseti Cinemaniac čija je autorica koncepta i kustosica izložbe Branka Benčić. Osim retrospektivnog CINEMANIAC X, u formatu samostalnih izlaganja biti će predstavljen rad Jagode Kaloper i Renate Poljak, umjetnica različitih generacija koje koji propituju teme konstitucije ženskog subjekta i pitanja identiteta. Prpiremamo i još dvije izložbe: onu Stanka Hercega Blow Up / Blow Down te Lica na filmu međunarodno priznatog i poznatog umjetnika Nicka Walla.

Bogat filmski program namijenjen mlađim zaljubljenicima u film zaključuju atraktivne projekcije najnovijeg datuma u sklopu PoPularne Pulice.
Riječ je o dugo iščekivanom završnom filmu popularnog serijala, Harry Potter i darovi smrti 2, koji će u Areni 19. srpnja imati svoju istarsku premijeru, a u našem najvećem kinu na otvorenom nacionalne premijere imat će 23. srpnja filmovi Auti 2 i Kapetan Amerika: prvi osvetnik.
Ulaznice za te dvije večeri biti će u prodaji po cijeni od 30 kuna.

Gabi Novak, istinska diva hrvatske glazbene scene, održat će u nedjelju 17. srpnja Koncert filmskih songova uz klavirsku pratnju Matije Dedića. Na programu će se naći pjesme izvođene u brojnim filmovima tijekom njezine 55 godina duge, bogate glazbene karijere koja je često bila vezana za film, od prvog songa iz crtića Susret u snu, preko songova Sretan put iz filma H-8 te Ljubav i šala iz filma Ljubav i moda, do nezaboravnih evergreena korištenih u filmovima snimljenim u proteklom desetljeću.

Filmovi s Festivala igranog filma u Puli i ove će godine gostovati na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu s filmovima iz glavne sekcije Nacionalnog programa te odabranim naslovima iz Međunarodnog programa koji će se naći i na programu Riječkih ljetnih noći i Bolskog ljeta, dok će na Šibenskom ljetu biti prikazan izbor manjinskih koprodukcija.

Film Djeca su dobro (The Kids Are All Right) redateljice Lise Cholodenko, koji je ove godine osvojio Zlatni globus za najbolji film u kategoriji komedije ili mjuzikla, imat će svoju hrvatsku premijeru u pulskoj Areni u sklopu Međunarodnog programa 58. Festivala igranog filma u Puli. U ovom filmu, koji je imao i četiri nominacije za Oscara (među kojima i one za najbolji film i scenarij), glavne uloge tumače Julianne Moore, Mark Ruffalo i Annette Bening, koja je za svoju interpretaciju nagrađena Zlatnim globusom. U ovom filmu dvoje djece lezbijskog para začeto umjetnom oplodnjom (glume ih Mia Wasikowska i Josh Hutcherson) pronalaze svog biološkog oca i uključuju ga u obiteljski život.

Na Festivalu će također biti prvi put u Hrvatskoj prikazan britanski film Ženska prava hoću! (Made in Dagenham) redatelja Nigela Colea. Riječ je o humornoj drami nastaloj po istinitim događajima iz 1968. u pogonu Forda u engleskom gradiću Dagenhamu, gdje su radnice uspjele izboriti jednake plaće kao i muškarci. U glavnim ulogama nastupaju Sally Hawkins (Samo bez brige Mikea Leigha), Bob Hoskins i dr.

Treći novitet u Međunarodnom programu također je posvećen ženama: riječ je o francuskoj romantičnoj komediji Žene sa šestog kata (Les femmes du 6ème étage) Philippea Le Guaya, premijerno prikazanom na ovogodišnjem Berlinaleu, a u kojem nastupaju Fabrice Luchini, Sandrine Kiberlain, Carmen Maura i dr. U Parizu 1960-ih, život konzervativnog bogataškog para promijenit će se iz temelja zbog zbližavanja supruga sa služavkama koje žive u potkrovlju.

Međunarodni program 58. Festivala biti će zaključen nakon Festivala u Cannesu.

Festival igranog filma u Puli 2. svibnja 2011. zaključio je javni poziv za prijave za Nacionalni program dugometražnog igranog filma, i to za Glavnu sekciju i Sekciju manjinskih koprodukcija, te za program Filmovi u nastanku i program Kratki igrani film 58. Festivala. Nacionalni program 58. Festivala održat će se od 16. do 23. srpnja.
Nacionalni program biti će objavljen na tiskovnoj konferenciji nakon sjednice Festivalskog vijeća u drugoj polovici lipnja.

U Nacionalni program dugometražnog igranog filma mogli su se prijaviti filmovi dulji od 70 minuta, na 35-mm vrpci ili HD-u. Filmovi u kojima je hrvatski produkcijski udio ili sudjelovanje hrvatskih filmskih umjetnika veće od 50%, kao i oni koji su dobili potporu na natječaju HAVC-a kao hrvatske produkcije dugometražnih igranih filmova mogli su se prijaviti za Glavnu sekciju Nacionalnog programa Festivala. Međunarodne koprodukcije u kojima su sudjelovali hrvatski filmski umjetnici i producenti mogle su se prijaviti za Sekciju manjinskih koprodukcija Nacionalnog programa Festivala. U program Kratki igrani film mogli su se prijaviti hrvatski kratkometražni igrani filmovi, kao i srednjemetražni igrani filmovi (kraći od 70 minuta).

U program Filmovi u nastanku (Work in progress) mogu se do 1.srpnja prijaviti dugometražni igrani filmovi u nastanku za koje se planira da će do 59. Festivala igranog filma u Puli 2012. imati dovršenu kopiju na 35-mm filmskoj vrpci ili HD-u.
Prijavnica je dostupna na slijedećem linku: Filmovi u nastanku (35mm ili HD)

U međunarodnom programu Europolis-Meridijani 58. Festivala igranog filma u Puli biti će prikazan dobitnik Zlatnog medvjeda ovogodišnjeg Berlinalea, obiteljska drama s elementima krimića Nader i Simin se rastaju (Jodaeiye Nader az Simin) iranskog redatelja Asghara Farhadija. Film je nagrađen i Srebrenim medvjedima za sve muške i ženske glumačke interpretacije.
Iz Berlina stiže i film Žrtva Chena Kaigea (dobitnika Zlatne palme za film Zbogom moja konkubino), drama s elementima borilačkog filma o jedinom preživjelom nasljedniku kineske kraljevske dinastije.  Pročitajte više

U međunarodnom programu 58. Festivala igranog filma u Puli biti će prikazan niz filmova selektiranih s najvećih svjetskih festivala, kao i najuspjelijih filmova iz regije.

S festivala u Cannesu u program Europolis stiže francuski kriminalistički triler Carlos Oliviera Assayasa, koji je u verziji mini-serije osvojio Zlatni globus. U Puli ćemo imati prilike vidjet filmsku 165-minutnu verziju istinite priče o najozloglašenijem svjetskom teroristu Carlosu, zvanom Šakal. S prošlogodišnjeg festivala u Cannesu u Meridijane stiže film Kućna pomoćnica (Hanyo), južnokorejski erotski triler kojeg je režirao Im Sang-soo.

S festivala u Veneciji dolazi Trofejna žena (Potiche) francuska obiteljska komedija redatelja Françoisa Ozona u kojoj glume Catherine Deneuve i Gerard Depardieu. Iz Venecije stiže i Dvostruki sat (La doppia ora) Giuseppea Capotondija u kojem glavnu ulogu igra Ksenia Rappaport, zvijezda filma Nepoznata Giuseppea Tornatorea. S tog festivala stiže i njemačka ljubavna drama Troje (Drei) redatelja Toma Tykwera (proslavljenog filmovima Trči, Lola, trči i Parfem) o supružnicima koje se zaljube u istu osobu. Tilda Swinton glavna je zvijezda talijanske ljubavne drame Ja sam ljubav (Io sono l'amore) koju je režirao Luca Guadagnino, također premijerno prikazane u Veneciji.

Američkom ljubavnom dramom Prošle noći (Last Night) Massy Tadjedin otvoren je prošlogodišnji Festival u Rimu. U filmu glume Keira Knightley, Sam Worthington i Eva Mendes. S festivala u Rimu dolazi i talijanski kriminalistički film Miran život (Una vita tranquilla) redatelja Claudija Cupellinija, o talijanskom kriminalcu čiju obiteljsku idilu u novom životu u Njemačkoj pod lažnim identitetom naruši dolazak sina. Iz Italije dolazi i ljubavna drama o preljubu Želim nešto više (Cosa voglio di piu) redatelja Silvija Soldinija (poznatom po filmu Kruh i tulipani), premijerno prikazana na prošlogodišnjem Berlinaleu.

S festiovala u Torontu dolazi Casino Jack, kanadska kriminalistička komedija redatelja Georgea Hickenloopera, prema istinitioj priči o Jacku Abramoffu, poznatom američkom lobistu koji je završio iza rešetaka.

Iz Srbije stiže i najveći kino-hit u toj zemlji Montevideo, Bog te video, redatelja Dragana Bjelogrlića o jugoslavenskoj nogometnoj reprezentaciji koja se sprema za prvo svjetsko nogomentno prvenstvo u Urugvaju 1930. Iz te zemlje dolazi još jedan kino-hit, kriminalistički film Šišanje redatelja Stevana Filipovića koja se bavi fenomenom neonacizma među mladima, osobito nogometnim navijačkim skupinama.

S nagradom kritike i žirija ovogodišnjeg Festa dolazi igrano-dokumentarni film Majki Milče Mančevskog, prikazan na festivalima u Torontu i Berlinu.

Iz Slovenije pak stiže film Circus Fantasticus Janeza Burgera, pobjednik slovenskog nacionalnog festivala u Portorožu, u kojem glavnu ulogu igra Leon Lučev.

Foršpani ovih filmova objavljeni su na YOU TUBE stranici Festivala.

Ostali filmovi iz ovog programa biti će objavljeni nakon Festivala u Cannesu.