petak | 25. srpnja. 2014

Pulski razgovori: Tanja Golić

Tanja Golić, redateljica, scenaristica i producentica kratkog igranog filma Slučajno

Slovo autora.
“Vidjeste li, slučajno, ono za čim žudi duša moja?”

Zašto naslov „Slučajno“?
Oduvijek me intigriralo ono što sam često znala čuti: “Dogodilo se slučajno, ali… ništa nije slučajno”. Što to znači? Događaju li se stvari slučajno ili ne? To se pitanje na neki način provlači i u filmu, npr. kada muškarac u jednom trenutku izgovori “ništa nije slučajno”.

Koja je bila prva prva iskra iz koje je krenuo film?
Godine 2008. mi je preminula sestra i na sprovod je došlo puno mojih prijatelja koji su nju poznavali kao moju sestru Helgu. Tu je bilo ljudi koje nisam vidjela po deset, petnaest, dvadeset godina i koje sam, nakon toliko godina, ponovo vidjela na samom sprovodu. Osjetila sam se pozvana da ih sve kontaktiram i posjetim, tako da sam dobar dio vremena provela u njihovu društvu.

Kroz susrete, druženja i razgovore s njima, koji su svi mahom trideset do četrdesetogodišnjaci, neki su se motivi često ponavljali i teme su se uglavnom svodile na isto. Većina njih je uglavnom okupirana istim stvarima, imaju slične želje, misli, nade, strepnje… Neodlučnost oko donošenja životnih odluka, odustajanje od ljubavi u vezi i pristajanje na takvu vezu. Ljubomora kao pokretač ljubavi i mržnje, potreba za bijegom… Na neki me način potištilo da svi uglavnom žive pod psihičkim opterećenjem i nisu mi ostavili dojam da su sretni.

Također sam primijetila da prevladava sličan dramaturški obrazac naših razgovora – od uvodnih općenitih razgovora ”ko-gdje-kamo-kuda” do intimnih, iskrenih, mogla bih reći ispovijedanja s obje strane. To mi je dalo poriv da se malo više pozabavim tim obrascem.

Daljnjim radom na tim temama, na dijalozima, na scenariju i na kraju dramaturškoj razradi, odlučila sam se na ljubavni odnos, koji mi je pomogao, dao okvir unutar kojeg sam pokrenula takve teme i razgovore.

Od početne iskre potaknute razgovorima sa starim prijateljima, do ljubavne priče, susreta starih ljubavi.

Je li riječka arhitektura „uokvirila“ postojeći scenarij, dijaloge, temu ili ih je nadahnula?
Riječka arhitektura je podjednako i “uokvirila” i nadahnula scenarij, jer sam paralelno s radom na scenariju tražila lokacije koje će podržati atmosferu filma i stanja likova. Kako se njih dvoje sve više emotivno otvaraju jedno drugome, kako ogoljavaju svoje duše, tako je i scenografija koja ih okružuje sve ogoljenija i bliža njihovom stanju.

Što ste novo naučili radeći na ovom filmu?
Potvrdila mi se jedna važna lekcija.

Zanimljivo je da sam u jednoj fazi “grubog šnita”, iliti jedne grube verzije montaže filma, dala nekolicini kolega da pogledaju film koji je tada trajao šezdeset minuta. Jedan od njih mi je rekao da je posve drugačije zamišljao lik “Lane” – nakon što je pročitao scenarij – i da su po njemu njih dvoje trebali biti samo ljudi koji se nalaze i razgovaraju te se kroz taj razgovor jedno drugome otvore verbalno, ali ne i emocionalno. Eto, u tome je draž režiranja glumaca.

Različito interpretiranje istih likova je fenomen stvaranja i sigurna sam da bi različiti glumci drugačije odigrali ove iste likove bez obzira na moju režiju, kao što bi i različiti režiseri drugačije izrežirali ove iste glumce. Upravo taj proces stvaranja i različitih mogućnosti najviše me intrigrira u filmu i čini mi se da, koliko god radila na svojim sposobnostima i vještinama, nikada neću zaista naučiti kako se to radi jer formule nema.

Jedna soba – u ovom slučaju grad, ali više-manje njegovi osamljeniji dijelovi, bez interakcije s drugima – dvoje glumaca, rasprava o međusobnim odnosima. Već prilično standardan model hrvatskoga kratkog filma u posljednjih nekoliko godina, a opet neiscrpna podloga za nizove zanimljivih varijacija.
Mene kratki dijaloški film s dvoje ljudi zanima jedino kao jedna od mogućnosti prikazivanja čovjekovog stanja i njegovog odnosa prema drugim ljudima i svijetu oko njega. U jednom trenutku svog razvoja, kao studentica filmske režije, shvatila sam da o radu s glumcima i o radu na dijalogu najmanje znam i da tome želim posvetiti najviše pažnje i vremena.

Moji korijeni sežu iz likovnog svijeta i u Rijeci sam završila fakultet za profesora likovnih umjetnosti. Radila sam grafiku, pa sam krenula u eksperimentalni video, instalacije, film. Zanima me ispitivanje temelja umjetničkog izražavanja u filmu i videu i u svim sam se svojim video radovima i instalacijama također bavila prikazivanjem i prenošenjem stanja ljudi i odnosa, ali u drugačijem mediju i u nekoj apstraktnijoj dimenziji. Nisam usko vezana za igrani film i nije mi namjera u budućnosti baviti se i istraživati samo igrani film.

Janko Heidl