utorak | 22. srpnja. 2014
PULSKI RAZGOVORI: Silvije Petranović
Silvije Petranović, redatelj, scenarist i koproducent dugometražnog igranog filma Šegrt Hlapić
Predstavite film ukratko.
Uvijek mi je bila želja snimiti film za djecu, ali da to bude i film za odrasle. Naravno da vam tu prvo padnu na pamet Oliver Twist Romana Polanskoga ili Pijev život Anga Leeja. Šegrta Hlapića htio je snimiti i veliki Branko Bauer. Složeni projekti su me uvijek privlačili, a kako je Šegrt Hlapić i kostimiran, bez obzira gdje ga pomičete na timelineu, i kako su nas na Akademiji učili da je teško raditi s djecom i životinjama, a Hlapić je još k tome road movie, pikarska priča, izazovu je bilo teško odoljeti. Čovjek uvjek stremi osvojiti ono što je nemoguće ili teško. Ta ogromna ograničenja su mi bila veliki poticaj, ali najveći poticaj mi je sama misao romana: „Dobro se vraća dobrim.“ Mislim da mi je ta životna misao bila najvažnija.
Kako se rodila ideja da se prihvatite Hlapića?
Kako sam i sam roditelj i imam djecu, uvijek je tu ona stara klasika da djeci čitate priče i bajke prije spavanja ili usput izmislite i neku svoju priču. Tako sam i ja čitao svojim kćerima Šegrta Hlapića. Kad to učinite dovoljan broj puta, taj vas virus inficira. Prvo japansko izdanje Hlapića platio je jedan japanski djed koji je svake večeri čitao Hlapića unuku, prevodeći ga s esperanta, pa mu je to dozlogrdilo i naručio je japansko izdanje za svu djecu Japana. Dakle, nesvjesno i svjesno razmišljate o predlošku. K tome, moja je majka bila učiteljica tako da sam često slušao nju i njezin pristup školskoj djeci nižih razreda.
Jeste li očekivali takav uspjeh kod gledatelja u Hrvatskoj? Je li distribuiran na strana tržišta?
Znam da zvuči neskromno, no kad smo dobili prvi šnit filma bilo mi je jasno da ćemo imati dječji hit. Naravno o brojkama nisam kalkulirao, tako da kad smo prešli 140.000. gledatelja – što je sigurno nešto nevjerojatno u nas – to je samo potvrdilo da su se višegodišnji trud i minucioznoist izvedbe isplatili. Film ima kanadskog distributera i želja nam je da ga sinkroniziramo na engleski.
Vaš je Hlapić izveden vrlo pregledno, kadriran je klasično, ne brza tempom. Neki su komentatori takav pristup ocijenili zastarjelo staromodnim, no rezultati su pokazali da „staromodnost/klasika“ itekako odgovara percepciji djece, publike kojoj je ponajprije namijenjen.
Da, meni je zadanost i okvir predloška bio glavni cilj. Jedan me stariji kolega nazvao poslije svečane premijere i rekao mi: „Ti kužiš djecu i njihovu psihologiju.“ Upravo mi je trebalo nekoliko godina i deset verzija rada na scenariju da poništim sve one zamke vlastitog ega. Htio sam se prije svega obratiti djeci i mislim da sam uspio. Može i sporo i klasično – ako vas na to gura siže, onda tu nema nikakvih ekshibicija, no imao sam i mogućnost da u tom kanonu razvijem sebe. Radim veoma različite filmove, ali mislim da ta poetska nota negdje izlazi van. Družba Isusova je bio film o jednom dodiru, to je bila jako smiona filmska avantura iz sedamnaestog stoljeća. Ali taj poetski štih se pojavljuje i u Hlapiću.
Zanimljiva je stilska odluka da se priča o siromašnom šegrtu s početka dvadesetog stoljeća uokviri bajkovitom, gotovo nestvarno artificijelnom vizualnošću.
Šegrt Hlapić je bajkovita priča o ljubavi. Ja sam je ispričao na svoj način.Naravno da je tu bilo raznih putova i mogućnosti, ali sam izabrao svoj. Napravili smo krijesnice – Gita je ta nestvarna krijesnica na ruci Hlapića, Gita koju Crni Čovjek nazove „skakavice mala“, je upravo onaj skakavac koji skoči Hlapiću na lice. Djeca su nas pitala jesmo li slučajno snimili tog skakavca, ali on je brižno projektiran u timu vizualnih efekata na filmu. Mislim da tu ima finih podsvjesnih elemenata koje nije ni potrebno racionalizirati, jer oni stalno djeluju u pozadini, imaju jaku vizualnu snagu. Dobio sam priliku kreirati svijet između jave i sna.
Šegrt Hlapić je urbana priča, Vuk samotnjak se događa na selu, a u Vlaku u snijegu djeca idu sa sela u grad. Šegrt Hlapić se događa u gradu, Majstor ima radionicu u gradu. Šegrtske škole nisu bile na selu. Dakle, Hlapić ide iz grada, kroz sela do drugoga grada i vraća se u grad. On je siromašan i siroče, bio je šegrt, a ne odrpanac ili besprizorni, kao svi šegrti tog vremena. K tome je i jako dizajniran, a za to se potrudila Ivana Brlić-Mažuranić: crvena košulja, nove zelene hlače, nove sjajne čizmice, nova sjajna traka na kapi…. Jake boje u priči od šest noći ili sedam dana.
Gdje ste snimali? Kada? Koliko dugo?
Snimanje Šegrta Hlapića je trajalo oko dva i pol mjeseca. Kako je Hlapić moj Slavonac, bilo je logično da film razvučemo između dva velika grada, Zagreba i Osijeka, preko Slavonije i Baranje,dakle zavičaja koji poznajem, govora koji poznajem.
Dvije godine sam tražio lokacije. Sve je tu autentično: Lekenik, Karlovac, Odransko polje, planina Plešivica, Lučelnica, Zagreb, Osijek, Baranja… Osim, naravno, kuće s plavom zvijezdom, na koju sam jako ponosan. Scenograf Ivo Hušnjak ju je minuciozno izveo, tako da ni ekipa nije shvatila da su kuća i štala napravljeni samo za film, na Crnoj Mlaki. Sve smo, naravno, poslije srušili. Zanimljivost je da je Šegrt Hlapić nažalost posljednji film velikog filmskog radnika, rekvizitera Željka Lutera koji je na kući s plavom zvijezdom zasadio pravi vrt, s gredicama paprike, paradajza i cvijeća. To su ti detalji, podsvjesni elementi kojih niste svjesni dok gledate film, ali vam oni u pozadini signaliziraju da sve što vidite i prihvatite.
Kako rekoste, i na Akademiji se uči da je teško raditi sa životinjama. U Hlapiću „nastupa“ cijela menažerija.
Rad sa životinjama je uvijek nepredvidljiv, ali i zanimljiv. Konji, mnoštvo raznih konja i dublera istih konja na novim lokacijama, pas Tornjak, papagaj Lujo, magarac Belmoreto koji je došao iz Istre, krave, guske, kraljevski piton, miševi, služavkina mačka – sve je to lijepa menažerija s puno dogodovština, tako da kad dođete do kraja ne možete se sami sebi načuditi u što ste se sve upustili.
Mačka koja skoči služavki u lavor je snimljena u Sisku. Ona mačka koja je bila na snimanju u Zagrebu u međuvremenu je odlutala po Pisarovini, tako da taj dan nismo imali mačku u Sisku gdje smo trebali snimati mačku na zelenoj pozadini. Onda je Kristijan Mršić, koji je inače majstorski izveo sve efekte na filmu, našao u vrtnom dijelu restorana tog pohlepnog crnog mačka koji je žicao hranu oko stolova i tako je taj neimenovani mačak ovjekovječen u čuvenoj sceni s lavorom.Sve je na kraju ispalo super: dvije mačke snimane u dva grada u istoj sceni.
Što mislite o tome da su na ovogodišnjoj Puli u istu konkurenciju smješteni i igrani i dokumentarni filmovi te manjinske produkcije?
Veliki narodi imaju velike svjetske festivale. Mi imamo veliku,veličanstvenu pulsku Arenu i veliku regionalnu tradiciju jugoslavenskog filma. Ovako nešto veličanstveno nema nitko, a Pulski festival su čak htjeli ukinuti! Pula je imala strašan potencijal najvećeg regionalnog i još k tome mediteranskog festivala – kad je trebalo pameti, to smo propustili i tu su se ukrcali drugi, npr. Sarajevo koje ima skromnu infrastrukturu. Mislim da od toga ne treba odustati, od Pule kao regionalnog i mediteranskog festivala s B liste FIAPF-a. Tu jako mora startati Ministarstvo kulture ali i grad Pula. Ne treba tu puno da bi se napravio kvalitetan projekt!
Janko Heidl
