petak | 25. srpnja. 2014
PULSKI RAZGOVORI: Mustafa Nadarević
Mustafa Nadarević, dobitnik nagrade Fabijan Šovagović za poseban glumački doprinos hrvatskoj kinematografiji, koju dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih redatelja
S Fabijanom Šovagovićem, čije ime nosi ova nagrada, često ste glumili. Je li vas iznenađivao svojim nerijetkim, na licu mjesta improviziranim izmjenama tekstova, po čemu je bio dosta poznat?
Nisam ja jedini koji je volio Šovu. Voljeli su ga svi glumci. Mislim da ga nitko nije nevolio. Bio sam jedan od mlađih koji su se voljeli družiti s njim. On je bio otvorena osoba, glumačka duša s dovoljno scenske ludosti i talenta da ostvari najviše u svakom poslu kojeg se primio.
U teatru sam s njim, na nesreću, igrao manje, jer ga je Relja Bašić ukrao u svoj putujući Teatar u gostima, zajedno s ekipom divnih glumaca među kojima su bili Vanja Drach i Ivo Serdar. Tek kasnije, kad se pomalo počela javljati pritajena bolest, Šovo ponekad nije imao najbolju koncentraciju pa su se tad češće događale takve promjene teksta, ali u to vrijeme nisam s njime igrao.
Je li vam neka od niza uloga koje ste odigrali pred kamerama i na pozornici osobito prirasla srcu?
Neke su uloge bile teže, a neke lakše, ali stvarno ne bih mogao ništa izdvojiti. Samo je sjećanje na to koliko sam toga radio u svom glumačkom životu velika stvar.
Je li suvremena tehnologija snimanja olakšala glumcu stvaranje ispred kamere?
Nije ni prije bilo ograničenja. Morao si stati na reper zbog oštrine, ali to je i dan-danas isto. Sve jednostavno ovisi o tome kako režiser organizira scenu. Napredak tehnologije osjeti se utoliko što danas treba manje rasvjete i nije više bitno koliko se potroši vrpce. Prije je postojao nemali pritisak zbog toga što je filmska vrpca bila skupa i moralo se štediti. Pazi da ne ponavljamo, imamo još malo vrpce! Danas to ne ograničava. No sve u svemu, nema razlike. Glumim isto.
Svojedobno ste pripremali „Hasanaginicu“ kao film koji biste režirali, no do toga ipak nije došlo.
Godine idu, a ja imam dva-tri scenarija, no ne stignem ih se primiti, jer imam previše posla da se posvetim tako velikoj organizaciji kakvu zahtijeva režiranje vlastitog filma. Ako dođe vrijeme, onda ćemo raditi nešto od toga. Sve ovisi o ovome gore, koliko će nas pustiti da se igramo.
Uloga Izeta Fazlinovića u TV-seriji „Lud, zbunjen, normalan“ i dalje vam je glavna glumačka preokupacija.
To imam obvezu raditi. U Krasnici pored Sarajeva gdje su smješteni studiji za snimanje. Puno je ljudi vezano uz tu seriju i u situaciji sam da ne mogu reći da ja u tome više neću sudjelovati. Tako da je to neko moranje, ali u kojem mi je zapravo lijepo. Ugodno se osjećam uz taj režijski, glumački i producentski tim. Radimo to već osmu godinu, to je veliko dijete, krenulo je u školu. Hoćeš-nećeš, svi smo postali prijatelji.
Je li u planu kakva filmska uloga?
Imam ponude, ali ne mogu raditi previše poslova.
Janko Heidl
