petak | 25. srpnja. 2014

PULSKI RAZGOVORI: Miroslav Kosanović i Milan Rukavina

Miroslav Kosanović i Milan Rukavina, redatelji kratkometražnog igranog filma Alke

Molim vas, predstavite film u par rečenica.
Ideja za film dolazi iz interesa za socijalne odnose u zapadnim društvima koja deklarativno teže razvijanju osjećaja tolerancije, suosjećanja i brige za druge. U njima se želi otvoreno razgovarati o svim temama, a moguće je iotvoreno uputiti kritiku raznim ustanovama, vlastima ili institucijama koje sadrže određeni moralni ili društveni autoritet.

Institucije koještite ranjive društvene slojeve, osobe s poteškoćama i invalide, pozivaju nas na maksimalnu otvorenost prema njima, ali paradoksalno je što svojom zaštitničkom ulogom od njih čine određenu tabu temu. Tako se u društvu stvara model ponašanja koji je suosjećajan i okrenut pomaganju ali nije uvijek iskren…jer bogohulno je napisati ili reći nešto loše o ljudima koji imaju „poseban“ status. Kao da se želi sakriti činjenica da i dobro i zlo, naprotiv, mogu prebivati u svakome čovjeku. Licemjerno je to što ih društvo želi učiniti jednakima, dok istovremeno okreće glavu od njih čineći ih stereotipnima. Također nas interesira što je to u čovjeku što ga definira kao dobru ili lošu osobu?

Zašto naslov “Alke“?
Alke je ime psa u filmu, a to je inačei antičko ime za psa. Spominje se u Ovidijevom djelu „Metamorfoze“, ondje je jedan od lovačkih pasa junaka Akteona.Također, spominje se i u antičkom djelu „De re rustica“ Lucija Kolumele, najdragocjenijem izvoru o rimskoj poljoprivredi. Nema metaforičkog značenja, nema nikakve veze sa Sinjskom alkom, tj. alkom kao takvom.

Koja je bila prva prva iskra iz koje je krenuo ovaj film?
Scenarist i suredatelj filma Milan Rukavina, inače poznat po izrazitoj netoleranciji prema osobama koje pričaju u kinima i kazalištima, bio je 2006. godine na koncertu Josipe Lisac u HNK. Pokraj njega je sjedio čovjek u kolicima koji je cijeli koncert na sav glas nepodnošljivo pjevao s Josipom i praktički Milan Josipu nije ni čuo. Nakon koncerta shvatio je kako iz nekog – očitog – razloga, tom čovjeku nije uputio ni jednu jedinu riječ. Zašto?

Gdje ste snimali? Kada? Kako dugo?
Film je snimljen u posve nezavisnoj produkciji, bez ikakvih institucionalnih financiranja, pa su neke od scena snimane u stanovima i kućama naših prijatelja u Zagrebu. Snimali smo i u parku Betlehem na Trešnjevci te prekrasnom Julijevom parku i jezeru u Daruvaru. Prvi kadrovi snimljeni su u ljeto 2012., a završne scene u ljeto 2013. Kroz to razdoblje bilo je ukupno pet dana snimanja, a postprodukcija je završena ove godine. Razlog tako dugom procesu snimanja su jednim dijelom bile financije, ali i činjenica da smo za određene scene koje smo ponavljali morali čekati pogodno vrijeme, odnosno sljedeće ljeto.

Što ste novo naučili radeći „Alkea“?
Budući da nam je ovo prvi film, gotovo sve s čime smo se susreli bilo nam je novo iskustvo. Kada se krene u snimanje, filmu se treba u potpunosti i beskompromisno predati i posvetiti, jer detalji su ključni, na njima ili dobiješ ili izgubiš film.Ništa se ne može prepustiti stihiji, pa čak i kada se želi improvizirati, treba se to činiti unutar jasno zadane strukture.

Koliko ste i kako istražili o svakodnevici slijepih i njihovu položaju u društvu?
Pomoćraznih ljudi i institucija za slijepe osobe- Miljenko Zeko, Vojin Perić, Dajana Biondić, Centar za rehabilitaciju “Silver”, Hrvatski savez slijepih, Hrvatska knjižnica za slijepe… -bila je izuzetna.Posebno savjeti i upute našem glumcu Vicku Bilandžiću o načinu života, kretanjima u vlastitom prostoru, na otvorenom, ponašanju u pojedinim situacijama, načinu kretanja s psom vodičem…I jako smo im zahvalni na tome.

Ima jedna anegdota povezana s time. Naime prvi puta smo si osvijestili nešto o čemu prije nismo uopće razmišljali. Slijepe osobe, suprotno mišljenju mnogih, nisu u „mraku“.One ne vide crno kao što mi vidimo crno kada zažmirimo.Oni naprosto ne vide, ni bijelo ni crno, ni svjetlo ni mrak…

Sjajno nam je bilo vidjetikoliko su optimističnog duha i puni života, barem oni s kojima smo mi razgovarali. Vrlo su samostalni i ne vole kada im se pristupa sa sažaljenjem ili kada ih se gleda kao da su drukčiji od ostalih.Zato im je baš i bila mila naša ideja za film.

Kako je bilo „surađivati“ s psom?
Imali smo stručne savjete veterinara i trenera pasa vodiča. U filmu se na sreću ne primijeti da psa vodiča Alkea ustvari „glume“ dva psa, Deni i Nelson. Neke smo kadrove trebali ponavljati, a kada je došlo vrijeme za repeticije prvi pas koji je već bio u tim scenama, pas vodič Deni, imao je ozlijeđenu nogu, pa smo mu morali pronaći zamjenu. Valjda smo obišli sve pse vodiče u Zagrebu i okolici, ali nigdje nikog sličnog Deniju. Tek nakon iscrpne potrage uspjeli smo pronaći vrlo sličnog psa – Nelsona, koji doduše nije pas vodič, ali je dobro dresiran iposve poslušan te je uz pomoć vlasnika odlično obaviosva snimanja.Zapravo je najveći problem cijelog snimanja bilatežina psa, ali ne smijemo otkriti razlog tome.

Janko Heidl