subota | 19. srpnja. 2014
PULSKI RAZGOVORI: Jasna Nanut
Jasna Nanut, redateljica i scenaristica kratkog igranog filma Generalka
Generalka – riječ autora.
Radi se o igri dominacije između muškarca i žene, činovnika i spremačice. Kažu da ako želiš testirati čovjekov karakter, daj mu malo moći. A što je veća moć, to je opasnija njezina zloupotreba. Ovaj film poigrava se idejom kako se oduprijeti moći, kako preživjeti njezin iznenadan nalet.
Iz koje je iskre zaplamtio film?
Dugo mi se vrzmala po glavi ideja o liku koji ostane kasno sam u uredu i pažnju mu privuče spremačica koja se tu slučajno zatekne. To bi trebala biti uobičajena situacija na poslu, ali ima nešto privlačno u ženi koja usisava i briše prašinu, još k tome ako je vani noć i njih dvoje su sami u velikoj, praznoj zgradi… I onda smo dobili Susret, predložak poljskog pisca i dramatičara Slawomira Mrožeka, kao zadanu temu na četvrtoj godini režije na Akademiji. Kako tekst balansira na rubu apsurda kojem baš i nisam sklona, mučila sam se s adaptacijom sve dok se nisam posavjetovala sa Zvonimirom Jurićem koji mi je bio mentor na prethodnom filmu Zajedno i čije mišljenje cijenim iznad svih. On mi je pomogao da uklopim osobne afinitete u zadanu temu tako da je to na kraju ispala slobodnija interpretacija Mrožekova predloška.
Gdje ste snimali?
Oko Valentinovog, u Kockici, dva dana. Kako su to bila noćna snimanja, imali smo savršen mir, zahvaljujući Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture koje se tamo danas nalazi, a čije nam je Glavno tajništvo izašlo u susret riječima: „Ova zgrada je vaša koliko i naša“. Prekrasan interijer te zgrade arhitekta Ivana Vitića, koji još uvijek izgleda kao šezdesetih, kada je nastao, odiše retro atmosferom koja se reflektira na film. Šminku i garderobu smjestili smo u velebnu konferencijsku dvoranu gdje su se davnih dana održavali sastanci Centralnog komiteta SKH, bili smo okruženi grandioznim djelima Murtića, Goldonija, Price, Jagode Buić… Zato smo i odabrali tu lokaciju. Željela sam da ova priča djeluje pomalo retro, kao da se mogla dogoditi bilo gdje, bilo kad. Jako sam zadovoljna slikom koju su postigli direktor fotografije Tomislav Sutlar i kolorist Tomislav Stojanović, a koja teksturom podsjeća na meni omiljene filmove iz sedamdesetih.
Što ste novo naučili radeći Generalku?
Da je Dado Ćosić nevjerojatan talent! Rođen je za glumu. Inteligentan, odmjeren, precizan, sposoban iznijeti fino doziranu perverziju. Toliko smo dobro kliknuli da smo nakon Generalke Dado i ja osmislili priču za sljedeći film, Šake, koji je trenutno u fazi montaže i u kojem on također tumači glavnu ulogu. I Urša Raukar me jednako oduševila iskrenim i otvorenim pristupom radu, predanošću i talentom. Iznimna je glumica i divna žena. Jedva čekam da ponovno radimo zajedno. Nema ljepše nego kad se nađeš s glumcima na istoj valnoj duljini.
Koliko vam je petnestogodišnji rad na televizijama, mahom u zabavnim emisijama i formatima koji nisu bliski igranom filmu, pomogao u ponovnom hvatanju ukoštac s filmskom režijom koju ste počeli studirali još sredinom devedesetih?
Na televiziji radim još uvijek, kao scenarist-slobodnjak, a nastup na ekranu mi je pomogao da bolje shvatim kako se glumac osjeća pred kamerom. Rad na televiziji ima sličnosti s radom na filmu u produkcijskom smislu, ali u režiji mi najviše pomaže životno iskustvo. Što si stariji to bolje razumiješ sebe, svijet oko sebe i ljudsku prirodu.
Jedna soba, dvoje glumaca, rasprava o međusobnim odnosima – već prilično standardan model hrvatskoga kratkog filma u posljednjih nekoliko godina, a opet neiscrpna podloga za nizove zanimljivih varijacija.
U ovom slučaju – ured, hodnik, WC i ispred zgrade, ali nema tu pravila. Najbolji kratki film svih vremena mi je Dva čovjeka i ormar Romana Polanskog u kojem uopće nema dijaloga. Kod nas se autori često odlučuju za dva glumca i jedan prostor zbog ograničenog proračuna, a to se često pretvori u prednost, jer naoko jednostavnu situaciju možeš izbrusiti do savršenstva, neopterećen zahtjevima kompleksnije produkcije. Nama je, izoliranima u Kockici, bilo super. Kao da nije postojalo ništa osim nas i filma koji snimamo. Pretpostavljam da je to osjećaj snimanja u velikom studiju, u kontroliranim uvjetima.
Kratki film kao forma – škola, stepenica prema dugom filmu, izazov, punopravna i vrijedna vrsta koju valja njegovati i koja pruža specifične mogućnosti i rezultate?
Ovo zadnje, prvenstveno. Kratki film je vježba za dugi, svakako, ali i privlačna forma koja ima specifične zakonitosti. Zahvalna sam Akademiji što omogućuje nama studentima da pečemo zanat kroz vježbe koje su zapravo kratki filmovi, povežemo se s kolegama, eksperimentiramo i sve to uz pomoć mentora scenarija i režije čije nam iskustvo i savjeti, naravno, uvelike koriste. Mentor na Generalki mi je bio Lukas Nola koji ima toliko utakmica u nogama da nema tog pitanja na koje on nema odgovor, jer je sve to već prošao. Uvijek kad padne zadnja klapa, moj stalni scenograf Denis Rubinić pita me omiljeno pitanje: „Kad opet snimamo?“. I onda uzdahnemo: „Ah… šteta što ovo nije bio dugi…“. Ne zato što je kratki manje vrijedan, dapače, već zato što je snimanje takav adrenalin da poželiš da traje zauvijek.
