subota | 19. srpnja. 2014
PULSKI RAZGOVORI: Darko Šuvak
Darko Šuvak, redatelj, scenarist i producent dugometražnog igranog filma Happy Endings
Predstavite film ukratko.
Film je o tome da rješavanje ozbiljnih životnih problema često uključuje i promjenu nas samih, a to smo rijetko spremni učiniti. Jer nije bezuvjetno da je najveći problem koji imamo u životu i onaj najvažniji. Okosnica morala priče je kriminal iz nužde. Živimo u vremenu u kojem je percepcija onoga dobrog, ‘ajmo reći normalnog života, vrlo važna. Za takav stil života treba novac. Možda novac i nije bitan, ali kada se nađete u situaciji u kojoj vam treba samo nešto malo novca da zaustavite put ka kataklizmi, odnosno promjeni na lošije, što da se radi?
Zanimao me moment odluke za koji mislim da je iskonsko ženski, a to je moment praktičnosti, prizemnosti u rješavanju problema. Otići u banku i riješiti problem novca. Naravno, moralno pitanje je uvijek tu, ali kada ste suočeni sa životom u okruženju kapitalizma koji definitivno nije formiran kroz fairplay, „DA“ ili „NE“opljačkati banku koja i sama djeluje kao lopov, postaje sekundarno. Primarno postaje obaviti što treba. Nisu to pljačke iz želje za osobnim boljitkom ili bogaćenjem, niti pljačke iz pukog siromaštva, već zločin za očuvanje digniteta. Neodrživost života koji je na površini neugledno običan. Skrivena anksioznost uzrokovana novčanim problemima ubitačna,a moralni imperativ vođen instinktom preživljavanja. Aporija da si slobodniji u zatvoru.
Što znači naslov Happy Endings i zašto je ostavljen na engleskom?
Reći ću jedino da je film kompletno i jako hrvatski, a da je engleski naslov Happy Endings između ostaloga i neformalni i neobavezni naziv za eksplicitnu završnicu seanse masaže. Pogledajte film i prosudite sami zašto taj naslov i je li prevediv. U jednom trenutku film se zvao „I to vlastitim rukama“. Ako bih ga morao prevesti, to bi bio hrvatski naslov.
Koja je bila prva ideja, prva iskra iz koje je krenuo ovaj film?
Novinski članak o pljačkašici na hrvatskom internetskom portalu. Proslijedio sam link svome prijatelju koji je uzvratio: To je film. Bum!!!
Što vas je potaknulo da poželite režirati, nakon što ste izgradili snimateljsku karijeru?
Htio sam ispričati priču. Za ovaj slučaj mi nije bila dovoljna kamera, kadar i svjetlo, već sam trebao glumce, scenarij i suradnike. Režiranje filma mi je sjelo prirodno i mislim da mi je pomoglo da se i dalje razvijam kao filmski djelatnik. Ovaj film nije niti moj izlet u režiju, niti odustajanje od moje snimateljske karijere.
Jeste li pomišljali na to da budete i snimatelj svog filma?
Da. Jedno deset minuta. Happy Endings je zahtjevan film s aspekta rada sa glumcima i činilo mi se bolje da snimanje prepustim nekome tko će se ne samo koncentrirati na fotografiju, već oblikovati vizualni stil. Branka Lintu znam od srednje škole,kada smo zajedno radili amaterske filmove i dobro se razumijemo. Ostvario je točno ono što smo se i dogovorili – jednostavnu i funkcionalnu fotografiju.
Kako to da ste svoj redateljski prvenac snimili u Hrvatskoj, a ne u SAD-u?
Našao sam temu koja me zaintrigirala. U Hrvatskoj sam dovoljno često i čini mi se da dovoljno poznajem mentalitet i kontekst da se usudim napraviti film o ovako aktualnoj temi. Fenomen pljačkašica banaka, taj cijeli niz slučajeva koji su se događali u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj dok sam u Americi pisao scenarij, samo me dodatno motivirao.
Gdje ste snimali?
Dvadeset i jedan dan u Zagrebu tijekom veljače i ožujka ove godine, uglavnom u naselju Jelkovec i po samome gradu.
Koliko vam je bilo teško ili neobično – ili lako – baviti se režijskim dijelom posla, a snimateljski prepustiti direktoru fotografije Branku Linti? Ili ste neprestano „virili kroz kameru“?
Uzeo bih i ja kameru tu i tamo. Snimali smo s tri. Kod nekih intimnih momenata bih osjetio da je jednostavnije uzeti kameru i snimiti sam, nego objašnjavati. Naravno, imao sam svoje mišljenje pri odabiru objektiva, kao i o svjetlu i o kadriranju, ali mislim da je film kolaborativna umjetnost i da na rezultatu ne piše što je bila čija ideja. No bilo je oslobađajuće imati toliko vrhunskih snimatelja uz sebe. Kao operateri su na filmu snimala gotovo sva najveća imena hrvatskog snimanja.
Što mislite o tome da su na ovogodišnjoj Puli u istu konkurenciju smješteni i igrani i dokumentarni filmovi te manjinske produkcije?
Djeluje kao potentno eksperimentiranje. Zašto ne, ako se pokaže kao dobar ključ za dobar festival. Osobno nisam siguran da bi nacionalni festival trebalo miješati sa koprodukcijama i filmovima drugih kultura. Zašto ne bi bio mali hrvatski program i veći program koji uključuje, recimo, zemlje s kojima Hrvatska graniči? Neću previše o tome, jer mislim da svatko ima svoju ideju za dobar Pulski festival. Najbitnije je da on još živi i da se aktivno mijenja. Možda to i je taj najbolji i dugoročni koncept, pogotovo u ova vremena u kojima su stalne i intenzivne promjene u svim aspektima života, tehnologije i vrijednosnih sustava – jedino sigurno. Naravno, tradicija je ključ.