petak | 25. srpnja. 2014
PULSKI RAZGOVORI: Daniel Kušan
Daniel Kušan, redatelj i scenarist kratkog igranog filma Zajedno
Molim vas, predstavite film u par rečenica –riječ autora. Misao. Ideja.
“Zajedno” je jedan kratki prikaz o stanju komunikacije među ljudima u suvremenom svijetu. Tendencija prema individualnim interesima koči nas u razvijanju dubljih odnosa unutar najpovezanijih skupina ljudi, kao što su obitelj, prijatelji, rođaci… U takvom svijetu, šarenom izvana, ali površnom iznutra, gubimo uzajmno razumijevanje s drugim ljudima. Ali ovaj film nije zamišljen kao pamflet ili provokacija. On ne optužuje, ne postavlja pitanja, niti nudi revolucionarna rješenja. On je zapravo samo impresija, osjećaj zatečenog stanja — uz dozu emocija, ali i humora.
Zašto naslov „Zajedno“?
“Zajedno” bismo mogli nazvati antinaslovom, jer u filmu prikazujemo dvoje ljudi koji pokušavaju biti zajedno, ne samo fizički nego i duhovno. Drugi sloj značenja koji bi ovaj naslov mogao pokriti je taj da više-manje svi proživljavamo scene i odnose slične ovima prikazanima u filmu, pa bi se moglo reći da smo svi zajedno u istim problemima.
Prva iskra iz koje je krenuo ovaj film?
Sve scene i odnosi u filmu su mješavina ili adaptacija nekih doživljaja, mojih ili meni bliskih ljudi. Mene su kao tema oduvijek zanimale te situacije u kojima nema pravih “zlikovaca”, gdje je izvor sukoba samo nerazumijevanje ili neki drugi interesi. Već dugo se bavim razmišljanjem o toj temi, a kad sam vidio da se između dva dugometražna projekta imam vremena pozabaviti jednim kratkim filmom, vrlo brzo je pala odluka na “Zajedno”.
Mobitelska veza umjesto komunikacije i života licem u lice – dobro, loše ili jednostavno činjenica suvremenosti?
Ja osobno baš i ne volim telefone, premda, naravno, imam i koristim mobitel. Smatram da je telefon dobar za dogovaranje ali ne i za razgovaranje. Ipak, onome tko je često zaokupljen hrpom poslova i obaveza, to je ponekad jedini način da uspostavi komunikaciju s najbližima. Ali komunikacija, odnosno razgovor, nije samo u izgovorenoj riječi, ona je i u pogledu i pokretima tijela, a taj dio se ne može prenijeti telefonom.
Kratki film kao forma – škola, stuba prema dugom filmu, izazov, gušt, punopravna i vrijedna vrsta koju valja njegovati i koja pruža specifične mogućnosti i rezultate?
Kako za koga, ali zapravo može biti sve to. Za mene je “Zajedno” bio prilika da, nakon “Koka i duhova” koji je bio striktno žanrovski film, napravim nešto osobno. Isto tako je bio i eksperiment s nekim redateljskim metodama. Osim toga, iskoristio sam priliku da radim s glumcima s kojima sam želio raditi a nisam imao prilike, kao što su Stjepan Perić, Ivana Roščić, Dražen Šivak, Karla Brbić i drugi. Tako da bih rekao da mi je ovaj film bio i izazov i gušt i eksperiment, ali naravno, uz poštovanje prema kratkom filmu kao vrlo vrijednoj vrsti koja će, vjerujem, imati sve veće značenje u eri interneta i kratkih medijskih “doživljaja”.
Janko Heidl
