četvrtak | 24. srpnja. 2014
PULSKI RAZGOVORI: Branko Linta
Branko Linta, direktor fotografije u dugometražnim igranim filmovima Happy Endings i Kosac
Zašto ste odabrali realističku fakturu slike u „Happy Endingsu“?
„Happy Endings“ snimljen je u stilu dokumentarnog filma i bavi se obitelji i prijateljstvom koje na vlastitim leđima iskušava brigu društva za te temeljne ljudske vrijednosti.
Snimili smo ga s najmanje dvije kamere po sceni, nastojeći da kroz sveprisutnost kamera sam postupak snimanja isčezne iz vidokruga aktera, pomažući im na taj način u stvaranju uvjerljivih filmskih situacija. Pa ipak, iz tog bogatstva pogleda za sastavljanje pojedinih scena odabrano je često tek nekoliko njih, ponekad i samo jedan, s namjerom čuvanja filma od nepotrebnih vizualnih akrobacija.
Za korištenje svjetla u oblikovanju filmske slike uveli smo dva jednostavna pravila. Prvo: Filmska se rasvjeta ne pali sve dok ambijentalnog svjetla ima dovoljno za snimanje. Drugo: Ako smo rasvjetu upalili, onda tako dobivena filmska slika mora izgledati kao da rasvjeta nije korištena.
Kako je bilo biti direktor fotografije uz redatelja Darka Šuvaka koji je i sam direktor fotografije?
Brzo i efikasno na polju snimanja i, s druge strane, lako i jednostavno na polju vizualne naracije.
U „Happy Endingsu“ na snimateljskim se mjestima – operateri kamera – izmijenio najveći broj direktora fotografije ikad okupljen na jednom hrvatskom filmu: Mario Sablić, Goran Mećava, Radislav Jovanov, Stanko Herceg, Slobodan Trninić, Joško Morović, Branko Linta i Darko Šuvak, kao i snimatelja koji još nisu snimili svoj cjelovečernji igrani film: Pavel Posavec, Srđan Kokanov.
Snimateljska inspiracija i koncepcija „Kosca“, čija se radnja odvija mahom noću.
„Kosac“ je priča o pokušajima da se u noćnim prostranstvima kukuruznih polja, zlokobnim sobicama industrija na umoru, bučnih birtija i zaboravljenih kuća na kraju naselja pronađu makar komadići ili nagovještaji topline, prijateljstva, ljubavi i mira.
Naš je film mračan i teško prohodan, snimljen ponekad na granici vidljivog, ponekad u bolnim navalama svjetla. On gotovo da pokušava pipajući naći svoj put, put na kojem često bude zatečen pozicijama koje hvataju tek odjeke zbivanja.
Neobična je i rijetka snimateljska odluka da sebe stavi u svijet izvan čvrstih oslonaca, gdje svjetlomjer pokazuje slova – E kao error- umjesto jasnih brojeva, u želji da dosegne bliskost sa svojim junacima koji i sami tragaju za najljepšim slikama svojih života, hvatajući svako svjetlo na koje naiđu.
Janko Heidl
