četvrtak | 24. srpnja. 2014
PULA PRO: Charles McDonald o promociji festivala
„Važno je stvoriti odgovarajući prvi dojam. Važno je odmah odrediti željeni ton. Važno je biti u dobrim odnosima s redateljem i s glumcima,“ neke su od temeljnih odrednica kojih se valja držati osobi angažiranoj za odnose s medijima i medijski plasman filma, reče stručnjak tog zanata, Britanac Charles McDonald, na svom predavanju „Odnosi s medijima i festivalski plasman (Unit Publicity and Festival Positioning)“, održanom u srijedu u dvorani Gospodarske komore, u okviru industrijskog programa Pula PRO ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala.
Nakon višedesetljetnog vođenja malih tvrtki za filmsku promociju, unatrag nekoliko godina McDonald je postao samostalac, slobodnjak koji za svaki posao sastavlja ekipu izabranih pojedinaca čije će privremeno udruživanje zadovoljiti potrebe promocije određenog filma. Jer svaki film ima svoje specifičnosti te je ovakav pristup, smatra, bolji nego imati stalan tim za sve varijacije.
Suradnik brojnih uglednih redatelja, poput Kena Loacha, Michaela Winterbottoma, Stephena Frearsa, Davida Cronenberga, Pedra Almodovara ili Mikea Leigha, McDonald je na predavanju govorio o dva zaokružena, a opet povezana polja djelovanja: o promociji za vrijeme snimanja filma (unit publicity) i o festivalskom plasmanu (festival positioning).
Strategiju promocije najbolje je, veli, osmisliti što prije, još u fazi priprema filma, da bi se u dogovoru s produkcijom, ali i redateljima i glumcima – koji nerijetko nisu skloni komunicirati s novinarima za vrijeme snimanja, zato što ih to ometa u izvedbi – precizirali način i količina nazočnosti medija na samom filmskom setu. Jer promocije bez medija nema.
Neizmjerno je važno već prvim medijskim plasmanom dati željenu sliku o filmu, jer u suprotnom ju je teško ili nemoguće kasnije ispraviti. Borba s paparazzima – čije fotografije najčešće nisu u skladu sa željenim imidžem filma – također je jedan od važnih čimbenika.
Za vrijeme produkcije filma, dakle, medijski angažman nije toliko važan zbog potencijalnih gledatelja koji film ionako neće imati prigodu vidjeti barem otprilike godinu dana, koliko zbog upozoravanja distributera, prikazivača, festivala. U tom smislu, najvažnije je objaviti tekstove – s najboljim mogućim fotografijama! – u tri najvažnija časopisa tog tipa: Screen International, The Hollywood Reporter i Variety.
Odlično je, dometnuo je McDonald, što na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu gostuju predstavnici sve tri navedene publikacije – Catherine Wendy Mitchell, Nick Holdsworth i Leo Barraclough – koji će zasigurno u njima ponešto napisati o PFF-u i tako mu donijeti određenu zapaženost i međunarodnu prepoznatljivost.
Festivalski plasman druga je priča, no koja se nadovezuje na prehodnu. Na najvažnijim festivalima – to su, drži McDonald, Cannes, Venecija, Berlin i Toronto – koji su ujedno i najpotentnije promotivne odskočnice, valja se domisliti načinu kako privući pažnju na vlastiti film među stotinama koji se ondje prikazuju. Važno je, potom, osigurati da se vijesti i priče o filmu plasiraju u jakim medijima zemalja u kojima film još nije otkupljen, a zanimljivo je da po prođu filma katkad može biti bolje da se prikaže u nekom od sporednih negoli u glavnom natjecateljskom programu. Jer novinari, odnosno filmski kritičari, veli McDonald, skloni su omalovažiti glavni program i „otkriti“ neki biser iz sporednoga. Osvajanje glavne nagrade ne može škoditi, no nipošto nije jamac kasnijeg komercijalnog uspjeha.
