logo 67

         powered by
t com

logo 67


Čitajući intervjue s Vama / o Vama po internetu većina slijedi određenu formulu; sjećate li se šašave mladosti, gdje si bio '92., družiš li se zaista s Chrisom Novoselichem i to – privatno, s čime ćete nas iznenaditi povodom 20 godišnjice benda? Izostavljam li nešto?
Izostavljate, kako da ne. Evo upravo su me prije par dana pitali je li mi žao što nemam hitova, da li bih volio da imam hitove, te da li bih volio da budem bogat slavan i popularan. Da ne znam kako su neki novinari glupi, mislio bih da me neko namjerno zafrkava a možda me i zeza, ali ne znam koji je kont intervjuisati nekoga koga ne voliš i davati mu prostor u medijima. Čak mi je i draže kad me netko otvoreno mrzi nego kad se ne pripremi za svoj vlastiti posao. Na to sam navikao, zbog toga mi je i bilo teško prelomiti i poslije 10 godina dođem na Balkan da sviram (u Pulu naravno, đe drugdje). Kontam tko će se opet zajebavati s ovim domaćim g. Velikani kao pokojni Ante Perković, Petar Janjatović, Zoran Stajić su rijetki, kao i muzičari, kojima se može vjerovati.

Svatko se iza tipkovnice osjeća na visini zadatka obavljanja mnogih profesija, osobito novinarske, ali nestala je znatiželja, pa čak i za minimalnim istraživanjem teme koja se obrađuje. Koncentracija čitatelja ne trpi duge rečenice, video prilozi se prilagođavaju na minutne vijesti. S druge strane, napretek je znatiželje, koncentracije i potražnje za banalnim. Je li i u glazbi tako?
Ma jeste prijatelju. Nitko nema monopol na glupost, ona je jednako dostupna svima, tu nema diskriminacije. Svaka profesija ima svoje budale, međutim, mislim da ste s prvom rečenicom upravo pogodili u sridu. Ne samo iza tipkovnice, nego i iza mikrofona, iza TV kamere, pa čak i iza kompjutera, svi se osjećaju nenadmašni i nedodirljivi. Kakvo je to vrijeme, nije samo umjetnost, muzika i novinarstvo u pitanju, već se kompletno čovječanstvo krije iza kompjutera, Facebook-a i ostalih sredstava medijske korespondencije koja im daje moć da mogu svakome svašta da kažu, a da se pritom osjećaju potpuno bezbjedno, da ih netko neće prebiti. Definitivno nisam poštovalac fizičkog nasilja i ne vjerujem da se s njime išta može riješiti. Mislim čak da bez obzira koliko vjerujem u svoje ideje, da niti jedna ideja nije vrijedna oduzimanja imalo ljudskosti, a kamoli života. Strah je, međutim, bio jedna poprilično dobra osiguravajuća polica civilizirane komunikacije i pristojnog komuniciranja oči u oči. Toga danas više nema. Danas smo svi muzičari, novinari, radio ličnosti i možemo jedni druge komotno vrijeđati bez bojazni da ćemo ikad morati da se suočimo s objektom svoga napada. Mi bi svi trebali da učimo jedni od drugih I inspirišemo jedni druge. Od svakoga se ima nešto naučit. Ovo je doba samovažnosti I samopromocije. Ne zanimam takve "novinare" ja, već oni sami sebe, pa u svom pitanju istovremeno oni daju i odgovor, a i lično mišljenje. U muzici je to slična situacija kad "umjetnik" pretpostavi što će se prodati i što raja voli, pa na tome gradi svoj izraz. Nitko, nitko više ne sluša, svi samo hoće nešto da kažu. Kao u onom vicu:

Pita Mujo Sulju: S kime żiviš?
Suljo: S Majkom
Mujo: Imate li djece?

Je li umjetnost baš umjetnost ako je rađena po narudžbi?
Ne bi trebala da bude i ja u principu imam onu svoju staru u kojoj sam rekao da se umjetnost rađa kao energija sama po sebi, ne može se ni iz čega stvoriti niti iz čega nastati, samo pođe prelaziti iz jednog agregatnog stanja u drugo. Sofisticirana energija. Kako god, tu postoje i izuzetci kao što su, na primjer, u mom slučaju komponovanje za teatarski muziku. Da, ta muzika je puno narudžbi, ali nije komercijalizacija i prodaja prevashodno cilj, već se narudžba odnosi na kompletiranje umjetničkog djela koje je kompleksne prirode. Filozofski se može i to dovesti u pitanje, i dozvoljavam da za nekoga ni to nije prava umjetnost ako je rađena po narudžbi. Jasno je da mi netko može reći da samo zbog svoje lične subjektivnosti nisam pošten i ja u svojem slučaju predstave, pisanje muzike i one namijenjene za teatar smatram umjetnošću, a za reklame ne, ali svi smo mi subjektivni, pa i ja.

Da nam čitatelji ne zamjere jer se ipak očekuju informacije o Kultur Shocku, „tagovi“ koji se provlače kroz glazbu i stihove vrlo su čvrsti – provokacija, prozivanje, izravnost – ima li beskompromisnost svoju cijenu?
A ma ima svakako, ali ima i vrijednost, sve je to ona - na jednoj strani dobiješ, na drugoj izgubiš, što te zanima. Nemam ja ništa protiv kad ljudi svoju muzičku ili bilo koju drugu profesiju smatraju kao zarađivanje novaca prvenstveno. Svatko ima svoje prioritete. Mene novac nešto specijalno nikad nije niti zanimao, a poslije rata u Sarajevu sam totalno promijenio sistem vrijednosti u svom životu, ustvari sistem vrijednosti je promijenio mene. Postao sam drugi ja. Često kažem da sam ja pozitivni ratni profiter, vjerojatno ne jedini, ali rijetki. U mom slučaju, suočenje sa smrću je rezultiralo definitivnom promjenom prioriteta. Shvatio sam da je život prekratak da bih ga trošio na stvari koje me ne zanimaju i na trivijalne, sekundarne potrepštine kao što je financijska ili materijalna dobit. Shvatio sam da mogu u svakom sekundu izgubiti život, pa ako već imam pet minuta, hoću da ih iskoristim kao da su mojih zadnjih 5 minuta. Od tada su mi svakih pet minuta i zadnjih pet minuta, pet minuta da pjevam.

Kultur Shock je nemoguće etiketirati u jednom smjeru. A ni u dva i ni u tri. Lakše je možda reći što KS nije?
Bravo majstore, to je ustvari možda najrealnija ocjena koju sam do sad čuo u jednom pitanju. Čudno je da je ocjena u pitanju, ali apsolutno ste u pravu. Ja sam uvijek govorio da je naš pravac everything, but pop music. Ja znam da raja voli da pleše. Isto tako znam da voli da skače, vrišti, luduje. Isto tako znam da voli da zatvori oči i uživa u pjesmama koje su dio njih. Ja sam raja i ja to volim. Međutim, svi mi mijenjamo raspoloženja, pa i ljudi koji prave pjesme. Ja sam samo iskren sam prema sebi i promijenim stil u momentu kad promijenim raspoloženje. Stilovi su odraz naših raspoloženja, nije li tako u svakodnevnom životu?

Predstoji li Vam radno ljeto? Koliko koncerata imate iza sebe?
Strah me kad pomislim, evo još niti jedan koncert nisam odradio već sam umoran. Možemo mi varati sve oko sebe i godinama postajati sve bolji i bolji, ali teško je prevariti život, starost i gubljenje energije. Još uvijek mi se to ne dešava, ali ne želim ni da mi se desi, tako da sve će stati jednom pa i Kultur Shock. A Kultur Shock ne zaslužuje da se ugasi i da se svira 'tek onako'. Bilo kako bilo, to nije sad u ovom momentu, prema tome, spremimo se jer dolazi novi album i novo ludilo. Ovo ljeto smo na putu oko mjesec i pol, onda završavamo album i idemo na europsku turneju u aprilu. Od dvije hiljade i prve godine do dvije hiljade osamnaeste smo odsvirali preko hiljadu i pol svirki. Dvadeset i dvije godine postojanja i evo 11. album je na putu. Voli vas vaš deda.

 

predsjednik hr Min kulture logo GRAD PULA LOGO zupanijodjelzakulturu