logo 67

         powered by
t com

logo 67


U filmu se odazivao na nadimke Mali, Mališa, Bambino… Bio je i protagonist i antagonist, i „crveni“ i „crni“… Ipak, od svih filmskih imena i naslova u kojima je igrao u mladim danima, Igoru Galu možda najbolje pristaje onaj Divlji anđeli, što ga je za njegovu otpadničku generaciju smislio Fadil Hadžić u krimiću iz 1969. Taj oksimoronski potencijal mladoga glumca prvi je naslutio jedan od najvećih, Krešo Golik, kada je brucoša iz Pule i bivšeg kazališnog amatera odvratio od studija šumarstva i dao mu 1968. prvu filmsku ulogu u legendarnoj obiteljskoj komediji Imam dvije mame i dva tate. Između dva malograđanska bračna para potrošenih strasti i dvoje troje djetinjaste (polu)braće i sestara, fakin Zoran razgovarao je ponajviše sa svojim neobuzdanim tinejdžerskim libidom, dok je njegov potpuno opušteni interpret superiorno osvajao set okružen već etabliranim glumačkim zvijezdama i muškim uzorima: Reljom Bašićem i Fabijanom Šovagovićem. Ostao je na njemu cijelih pola stoljeća, odigravši više desetina filmskih rola.

Već u sljedećem filmu mladoga je glumca ljepuškastog lica i urbanog lika prigrlio drugi znameniti glumački par, Boris Dvornik i Bata Živojinović, u minerskom pohodu na  Most Hajrudina Krvavca (1969.). Od tih su se godina - osobito nakon izvanrednog inozemnog uspjeha Mosta (i vršnjakinje Bitke na Neretvi) - dosta snimali ratni ili partizanski filmovi, pa je prepoznati avanturist, nerijetko s idealima, ali katkada i bez njih, do kraja 1970-ih skakao iz akcije u akciju diljem nekadašnje federacije. Niz se nastavlja Baladom o svirepom R. L. Đukića (1971.), svevremenim Krvavčevim hitom Walter brani Sarajevo (1972.) te ratnim dramama - Doktor Mladen (M. Mutapdžić, 1975.), Akcija stadion (D. Vukotić, 1977.), Pakleni otok (V. Tadej, 1979.)… Ponašajući se prirodno, govoreći opušteno, ulažući mladenački šarm i dosta fizičke energije u svaku ulogu, Galo je dospio i u atraktivne međunarodne produkcije, pa je tako, među ostalim rolama u stranim filmovima, koji se protežu do novog milenija, dobio priliku živahno i bez akcenta dijaloški parirati Jamesu Coburnu u Željeznom križu (Cross of Iron, 1977.) glasovitog Sama Peckinpaha.

Igoru Galu, koji je imao prilike igrati u filmovima hrvatskih redateljskih klasika – od Golika i Vukotića do Mimice i Papića, a odlično zaigrati i u nekim rubnijim filmovima (pr. uloga talijanaša u Mikuljanovoj drami Crveni i crni iz 1985.), pripada i jedan drugi, na ideologiju i normu otporan kutak jugoslavenske filmske povijesti. U tom kutku; kasnih 1960-ih i ranih 70-ih otkrivale su se konvencije nekih drugih, neproskribiranih žanrova, rušili ideološki i moralni tabui, iskušavala seksualna i svaka druga sloboda. Ono što se u Hadžićevim Divljim anđelima i Arhanićevom Poslijepodnevu jednog fazana (1972.) čini tek mladenačkim hirom, eskaliralo je u svim pravcima u Maškaradi Boštjana Hladnika (1971.), jednom od najkontroverznijih jugoslavenskih filmova iz razdoblja crnoga vala. Igor Galo pamti se kao glavni akter i te razuzdane provokacije, a to je već dobar – ne i jedini - razlog da ne treba žaliti što je prije pola stoljeća, kako sam kaže „krenuo (glumačkim) drumom, a ne šumom“.

predsjednik hr Min kulture logo GRAD PULA LOGO zupanijodjelzakulturu