Znatiželjan, duhovit, sarkastičan, kritičan, samokritičan, hrabar, promišljen, svestran i zaigran, sve je to Goran Trbuljak u svom Slikarstvu (45 godina neslikanja). Inače, diplomirani grafičar koji je studirao i slikarstvo, a na koncu diplomirao i na Dramskoj akademiji, na odsjeku snimanja gdje je trideset godina do umirovljenja bio i predavač, Trbuljak je kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća započeo svoje likovno djelovanje kao ovdašnji pionir konceptualne, kasnije i video, umjetnosti. Uz brojna druga priznanja za svoj rad, Trbuljak je primio i čak pet Zlatnih arena za kameru, što ga stavlja prvog uz bok velikom Tomislavu Pinteru.

Umjetnik, tražitelj galerije s pripadajućim oglasom: „Star, ćelav, tražim galeriju“, koji desetljećima na različitim, često iznenađujućim mjestima nalazi prostor za izlaganje, u sklopu 66. Pulskog filmskog festivala u Puli izlaže u izuzetno konvencionalnim uvjetima, prostoru koji je i osmišljan za predstavljanje rada značajnih umjetnika poput Trbuljaka, u Muzeju suvremene umjetnosti Istre, od 15. srpnja do 1. rujna 2019. Ovo je prvo cjelovito predstavljanje opusa Gorana Trbuljaka u Puli, a uz projekcije autorovih filmova i filmskim portretom autora koji potpisuje Ana Marija Habjan, izložba je prvenstveno građena od manje očekivanog segmenta autorovog stvaralaštva – njegovih slikarskih radova. Iako najpoznatiji kao konceptualni umjetnik, premda on za sebe kaže da nije konceptualni umjetnik i da ne zna što je konceptualna umjetnost te da to nije znao kada ju je počeo raditi i da ne zna ni danas, Trbuljak sličnim umjetničkim principima prilazi i slikarstvu. Za Trbuljaka je slikarsko platno svetinja i kao takvo on ga primjereno ne dotiče ni ne „prlja“ uobičajenim slikarskim alatima, već njemu prilazi posredno i s poštovanjem. Kustos izložbe Mladen Lucić pojašnjava: "Premda od završetka Akademije nije slikao, bavio se slikarstvom na svoj specifičan, metafizički način, gdje se inverzivnim postupcima i superponiranjem strukturalnih i kolorističkih elemenata približio samoj esenciji značenja pojma slike. Njegovi radovi bliski su analitičkim i primarnim postupcima, jer Trbuljak boju trlja u staklo, ulijeva je kroz rupe kutija i kovčega na platno koje se u njima nalazi, slika sa stražnje strane ili pomiče štafelaj koji preuzima ulogu slikareve ruke, odnosno slikarske geste."

Štiteći platna i nekorištenjem slikarskih alata, tako ukazujući da je moguće slikati ne dirajući osnovno polazište slike, Trbuljak nas začudo ne udaljava, već nas afirmiranjem slike približava slikarstvu samome, umjetnosti uopće. Trbuljak se kroz cijeli svoj umjetnički rad propituje što je to umjetnički čin, slika, tko je umjetnik, što je umjetnost, zašto galerije, izložbe, koja je pozicija umjetnika naspram umjetnosti i društva, koja je uloga kolekcionara, tržišta… Izlaganim izjavama tvrdio je da ne želi pokazati ništa novo i originalno, pokazivao prst kroz rupu na vratima Moderne galerije, provodio referendum s pitanjem je li on umjetnik ili nije još u vrijeme kada se konceptualna umjetnost nije ni prepoznavala, na koncu, izvjesio plakat gdje je tvrdio da je činjenica da je nekom dana mogućnost da napravi izložbu važnija od onoga što će na toj izložbi biti pokazano. U pedeset godina otkad je na umjetničkoj sceni, Trbuljak dosljedno održava svoj stav, i posvećeno nadograđuje svoj umjetnički rad. Trbuljak, iako "star i ćelav", pronašao je galeriju i u njoj predstavio punih 45 godina neslikanja, odnosno slikanja neslikanjem, a nadalje je promatraču dao da nastavi promišljati o takvim slikama, slikaru pa i o prostoru gdje su slike izložene.