Godine nisu važne

Bilo je prilično naporno. Nas smo dvoje praktički u svakom kadru. Kada bi me nakon snimanja pitali kako je bilo, odgovorila bih ‒ fantastično, a onda bih poslije promislila i sjetila se da nije bilo baš tako.

razgovarao Bruno Mustić

U sadržaju filma Noćni brodovi stoji: „Zadnja je jednaka kao prva, neočekivana, začuđujuća i nespretna. Stotinu je priča o prvoj ljubavi, a ovo je priča o zadnjoj – o romansi koju nitko nije očekivao.“ Kako doživljavate te rečenice?

A.K.: Za mene je ljubav – ljubav, bez obzira na to je li to prva ili zadnja, i ne mislim da sam u prvoj ljubavi bila manje zaljubljena nego u ovoj. Divno je da se ljubav može dogoditi i u tim godinama.

R.P.: Slažem se s Anom. Svaka je ljubav dobra, ako je prava. Je li ona prva ili zadnja – nema nikakve veze. Ako je prisna, čista, lijepa, ako je iz srca i obostrana, onda je svejedno događa li se sa 16 ili sa 70 godina.

A.K.: Emocija je čvrsta i uvijek jednako jaka. Kad ste mladi, možda reagirate na drugačiji način, ali da je unutarnja emocija jednako intenzivna – to apsolutno.

Kako biste vi postupili da se nađete u situaciji u kojoj su vaši likovi?

A.K.: Nakon ovog iskustva, postupila bih isto kao i moja Helena, zaljubila bih se i nadala da će kraj biti barem malo sretniji. To nije stvar odluke, to je stvar više sile, ali ja bih bila jednako spremna.

R.P.: Moram priznati da ne znam. U ovom filmu shvatio sam da je to u potpunosti moguće.

Je li ovo vaš prvi zajednički projekt?

A.K.: Ne, prije dvanaest godina zajedno smo igrali na Dubrovačkim ljetnim igrama. Radko je igrao Cezara, a ja sam igrala njegovu ženu. S obzirom na to da Cezara brzo ubiju – ni žene nema više u komadu, tako da je to više bilo druženje u prolazu, samo i isključivo na sceni i na probama. Na snimanju Noćnih brodova između nas se stvorila neka bliskost pa ćemo, na Radkovu inicijativu, raditi nekoliko kazališnih projekata zajedno.

Kako je proteklo snimanje filma?

R.P.: Snimanje je bilo tako naporno da se sjećam samo lijepih stvari. Nevjerojatno. Bilo je uistinu teško. Znali smo raditi i po 12 sati dnevno; morali smo imati zbilja jaku koncentraciju.

A.K.: Bilo je prilično naporno. Nas smo dvoje praktički u svakom kadru. Kada bi me nakon snimanja pitali kako je bilo, odgovorila bih ‒ fantastično, a onda bih poslije promislila i sjetila se da nije bilo baš tako.

U hrvatskim je filmovima malo glavnih uloga za vaše vršnjake.

R.P.: To je problem isključivo ovog prostora, ako uspoređujemo npr. filmove iz Francuske, Njemačke, Engleske,…o Americi da ne govorimo. Ima toliko sjajnih glumaca naše dobi. Mi se u Hrvatskoj vrtimo u tako malim pričicama da ja na filmu mogu biti samo djed ili neki prolaznik koji sporo govori i trese se.

A.K.: Nama uvijek daju neke općenite uloge: majke, susjede, žene,… Ne znaš tko si i što si.  Kao da smo nakon 1990-ih nestali. Kao da je netko naša imena izbrisao iz Hrvatske kinematografije i za filmove više ne postojimo. Tako da je ovo čudo, i zaista je sjajno da se hrvatskoj kinematografiji dogodilo zanimanje za ljubav dvoje 70-ogodišnjaka.

R.P.: Ana i ja imamo uspješne karijere u kazalištu. Kao 70-ogodišnjak u kazalištu sam dobrodošao, dok je situacija s filmovima blizu katastrofe. U kazalištu dobivam uloge za koje mnogo mlađi kolege kažu da bi bile preteške za njih. Pa naravno da mogu, to je iskustvo i to je nešto što naši ljudi ne znaju cijeniti.