Bilo je teško režirati i glumiti

Koriolan je osoba koja se nikad, baš nikad ne pretvara i upravo sam taj integritet želio istaknuti. Tu je još i dinamičan i provokativan Shakespeareov tekst, koji sve prati. Golem izazov, a istodobno i užitak za mene

priredila Iva Cikojević

Na konferenciji za novinare ekipe filma Koriolan s Ralphom Fiennesom razgovarao je Zlatko Vidačković. U nastavku donosimo veći dio njihova vrlo zanimljivog razgovora.

Od svih mjesta na svijetu, zašto ste zastavicu snimanja zapiknuli baš u Beogradu?

Kako Shakespeareov tekst, koji je izrazito snažan i dinamičan te nimalo futurističan, nego povijestan, zahtijeva specifične prostorne okvire, dali smo se u potragu za idealnim mjestom snimanja. Najprije si nismo točno predočili određenu zemlju, već smo se otisnuli na put i obišli Rumunjsku, Hrvatsku, Bosnu, Srbiju, a čak je i Grčka bila na našem itineraru, no naposljetku se Beograd, kao glavni grad Srbije, svojom veličinom, izgledom i stilom, doimao najboljim za naš film. U vašoj smo zemlji obišli Zagreb, Split, kao i neka ruralnija područja. Iako je vaš glavni grad, kako mi se čini, zbog svoje ljepote atraktivniji posjetiteljima, glavni grad Srbije bolje je služio našoj svrsi. Zgrada skupštine Jugoslavije, primjerice, svojim se predispozicijama i izgledom savršeno uklopila kao parlament koji smo trebali u filmu. Traženje lokacije za film isto je kao potraga za glumcima. Postoji pregršt dobrih glumaca, no na kraju se uvijek mora napraviti izbor, i to onaj koji kaže – to je najbolje za vaš film.

Što je presudilo pri castingu? Lepeza glumaca seže od Vanesse Redgrave do Slavka Štimca, koji je rođen u Hrvatskoj...

Otkad znam za sebe, uistinu sam velik poklonik Vanesse Redgrave i njezina rada. Uloga majke u Koriolanu, koju sam dodijelio Vanessi, od velike je važnosti, ključ svega. Ona je žarište priče oko kojeg se sve (o)kreće, a zatim i ponovno vraća. Isto tako, ta je uloga izazov zbog duboke snage koju posjeduje. Tradicionalna interpretacija njezine snage ta je da je ona vrlo demonstrativna, jer glumica predlaže i utjelovljuje klasičnu predodžbu snažne žene. Vanessa je pritom oličenje prirodne ženstvenosti, a u sebi krije humanost i jednu prelijepu nježnost. Bio sam uvjeren da će upravo ta kombinacija njezine unutarnje snage i vanjske krhkosti donijeti uznemirujuću mješavinu koja je potrebna njezinu liku. Najbolja je ilustracija toga u sceni kada otvara srce i govori kako se od njenih dvanaest sinova iz bitaka samo jedan vratio kući živ. Njezina delikatnost i nježnost izražavanja pritom je uistinu uznemirujuća i moćna.

Vaš novi film pri samom je kraju. Možete li nam nešto otkriti o tome?

Da, upravo sam novi film priveo kraju. Zove se Nevidljiva žena i govori o mladoj ženi, glumici koja se kao osamnaestogodišnjakinja upustila u ljubavničku vezu sa slavnim Charlesom Dickensom. To me izuzetno zaintrigiralo jer je to priča o bliskosti i svim ožiljcima i ranama koje ona ostavlja na svima nama, o mladoj osobi koja se, prepustivši se strastvenoj vezi s vrlo uspješnim, ambicioznim i samovoljnim muškarcem, mora hrvati s kompliciranim odlukama i izborima, koji nepovratno sve mijenjaju. Temelji se na autobiografiji istoimenog naziva, Nevidljiva žena.

U tom filmu i glumite. Je li ta odluka bila otpočetka ili je naknadno donesena?

Što se tog pitanja tiče, na čelu mi piše – kriv je. To je bila otpočetka moja odluka. Iako sam mislio da na kraju moram biti izliječen, bio sam traumatiziran. (smijeh) Nakon proživljenog, sada sam siguran, iskustvo paralelnog posla – redatelja i glumca – više neću ponoviti.

Prvi ste put posjetili Hrvatsku prije petnaest godina. Kakvi su Vaši dojmovi, primjećujete li neke promjene?

Prvi sam put posjetio vašu zemlju davne 1995. Stigao sam baš ovamo, u Pulu na poziv Branka Lustiga i zajedno smo prisustvovali projekciji Schindlerove liste u Areni. Stigao sam baš između igranja Hamleta i početka snimanja Engleskog pacijenta, i bio sam mrtav umoran. No on je bio uporan i privatnim me avionom pokupio u Trstu. Čak sam tada imao i ručak s predsjednikom Tuđmanom na Brijunima. Sjećam se osjećaja koji me obuzeo kada sam prvi put stupio u Arenu, to je jedno od najljepših kina na svijetu. Bilo je spektakularno. Jučer, kad sam vidio punu Arenu i živost koja vlada na ulicama, taj se osjećaj vratio. Kako je Koriolan film koji je vrlo blizu mom srcu, velika je čast i radost da će se vrtjeti u Areni. Ponosan sam i sretan.

Postoji li uloga koja Vam je promijenila život, okrenula karijeru naglavačke?

To je svakako spomenuta uloga u Schindlerovoj listi, koja je, možemo reći, lansirala moju karijeru, jer sam dotad na američkom tržištu bio potpuno nepoznato ime. Taj me i scenarij uistinu oduševio čim sam ga prvi put imao u rukama. Moj lik izvanredan je portret osobe zarobljene i nemoćne u strašnoj ideologiji, odmalena usađene u njegovo biće. Njegova osobna i intimna tragedija za mene kao glumca bila je golem izazov. Dodatno nadahnuće bila je redateljeva (Steven Spielberg) borba s patnjama vlastita naroda, njegova strast i njegov bijes, koji se osjećao na svakom koraku, u svakoj sceni. Naravno, i sam film vrhunsko je ostvarenje i ima posebno mjesto u mojoj karijeri.

Vratimo se Koriolanu. Vaša je uloga drukčija od svega što ste dosad igrali. Je li Vam bilo teško uživjeti se u ulogu takva okrutnika, bez trunke emocija?

Svaka uloga ima svoje teže dijelove, neke poteškoće koje treba svladati. Meni je ovaj lik izuzetno privlačan. On je ustvari ljut dječak zarobljen u tijelu muškarca, u kojeg je ukorijenjen čvrst sustav vrijednosti koji ga bezglavo gura bezuvjetnoj odanosti i borbi za svoju zemlju. U svakom slučaju, to je vrlo ekstremna glumačka figura, recimo to tako, ograničenih emocionalnih reakcija, u neku ruku sociopat. No moja empatija postoji jer kod njega nema pretvaranja, glume, dodvoravanja – svega onoga čemu mi ljudi ne možemo odoljeti – on uistinu jest ono što jest. On je osoba koja se nikad, baš nikad ne pretvara i upravo sam taj integritet želio istaknuti. Tu je još i dinamičan i provokativan Shakespeareov tekst, koji sve prati. Golem izazov, a istodobno i užitak za mene.