Volim sretne završetke

Ovakav je omnibus prilika da kratki film dođe u Arenu pred nekoliko tisuća ljudi, da ima veliku premijeru u Zagrebu, da ostane u kinima, da na kraju postoji na VOD-u, da ga vidi puno veći broj ljudi no što obično pogleda film nekog mladog autora

razgovarao Janko Heidl

Omnibusima se često spočitava da nisu ujednačeni, da epizode nisu dovoljno povezane i slično. Treba li uopće omnibus više različitih autora ostavljati dojam čvrste cjeline?

Zagrebačke priče su projekt. Normalno da su priče neujednačene. To nije klasičan film u kojem možeš reći, npr.: „Film mi pada u sredini, dobar mi je početak, dobar mi je kraj, dobar mi je jedan glumac...“ U Hrvatskoj imamo niz sjajnih kratkih filmova koji najčešće završe na Danima hrvatskog filma i gotovo. Ovakav je omnibus prilika da kratki film dođe u Arenu pred nekoliko tisuća ljudi, da ima veliku premijeru u Zagrebu, da ostane u kinima, da na kraju postoji na VOD-u, da ga vidi puno veći broj ljudi no što obično pogleda film nekog mladog autora. S obzirom na uspjeh prvog omnibusa Zagrebačke priče, koji je, kako u cjelini, tako i u pojedinačnim epizodama, prikazan na pedesetak festivala i osvojio petnaestak nagrada, bilo je logično nastaviti tu ideju. Evo, kolege u Sloveniji pripremaju Ljubljanske zgodbe, posve po principu Zagrebačkih priča, a i u Beogradu su nakon prvih Zagrebačkih priča pokušali snimiti slično.

Jesu li Zagrebačke priče vol 2 baš specifično zagrebačke i trebaju li uopće biti?

Normalno da bi se mahom mogle odigravati i u nekom drugom gradu. U prvim Zagrebačkim pričama bile su dvije romske priče, a ovdje otvaramo s Dalmatincem koji živi u Zagrebu... To nije turistički film s vizurama Zagreba, nego je to film o Zagrebu onakvom kakvim ga u trenutku pisanja vide autori priča. Po mom sudu, upravo zbog toga to doista jesu zagrebačke priče, premda se neke od njih odigravaju u stanovima koji se scenografski mogu nalaziti bilo gdje.

Zadana tema na natječaju za scenarije Zagrebačkih priča vol 2 bila je ljubav. U filmu su završile mahom obiteljske priče. Je li takva bila ponuda scenarija ili ste Vi odlučili tako profilirati film?

Takva je bila ponuda. Kad sam izabrao dvadesetak najboljih, najsuvislijih scenarija, pokazalo se da je u većini njih riječ o obiteljskim odnosima, a ne o onome na što svatko od nas prvo pomisli kad čuje riječ ljubav, a to je ljubav između dvoje ljudi – muškarca i žene, žene i žene, muškarca i muškarca i svih ostalih mogućnosti. Moglo bi se reći da je i sociološki zanimljivo da je tema ljubavi autore asociorala ponajprije na obitelj. 

Tko određuje raspored epizoda u filmu?

Ja. U prvim sam ih Pričama poredao nakon što su bile snimljene, a sad sam to učinio prema scenarijima, što je bilo malo riskantno – jer ne znaš kako će koja epizoda na kraju ispasti – ali ispalo je dobro. Uvijek sam za to da završnica bude sretna, da to ne bude film koji te ostavlja da utučen razmišljaš o budućnosti svog života pa sam zato kao zadnju ostavio epizodu Na kvadrat, koja završava s nadom u ljubav.  

Moja je intimna želja da snimimo ukupno pet omnibusa Zagrebačkih priča. Tema za sljedeći natječaj bit će blagdani. Naravno da će stići gomila božićnih prića, ali me zanima i prvomajska, Tijelovo, Dan državnosti... sve što označava nekakvo okupljanje povodom neradnog dana.