Goran Ribarić, Vikend

Moj je film zapravo bila vježba na odsjeku režije na drugoj godini ADU-a, koju sam odradio u suradnji s mentorom Zrinkom Ogrestom. Kako to obično biva pri vježbama, imao sam unaprijed zadane parametre kojih sam se morao pridržavati, a ostalo je prepušteno meni. U obavezni okvir pripadala je minutaža do deset minuta, zatim tema rastanka i izostanak govora, pri čemu ima samo tona i minimalnih govornih sekvenci poput ajde i sličnih, koji će gledatelju zajedno samo sugerirati o radnji. Scenarij sam promišljao na način da bude suptilan i na kraju sam se odlučio za mladića koji ide u svećenike želeći pokazati da i on ima svojih tisuću problema kao i svi drugi. Iako se na prvu čini kao velika tema, ustvari je mala, jer ga muče stvari koje su nam svima bliske. Snimali smo pet dana, katkad čak i do 12 ili 13 sati, no pritom je taj ritam – rad, rad i samo rad – ono što mi je ostalo u najljepšem sjećanju, kao i to što sam uspio snimiti fim s prvim izborom glumaca te da pri snimanju nije bilo nikakvih problema.  

Bruno Mustić, Red Handed

Kako radim samostalno, ovaj je film uistinu projekt sam svoj majstor, jer sam ga osmislio scenaristički, zatim sam ga snimao  pa ga i montirao, a uz to, naravno, i režirao. Želio sam obraditi aktualnu, a istodobno i emocionalno jaku temu, u ovom slučaju seksualnog opredjeljenja. Slikom i zvukom želio sam naglasiti emocije protagonista. Upravo zbog toga nema ni  scenografije ni kostimografije te se pozornost gledatelja usmjerava na emocije. Izuzetno me dojmilo što na kraju svatko ima svoju interpretaciju filma. To mi je genijalno. Kao i glumci, koji su me fascinirali. Mislio sam da će, kad vide scenarij, odustati, no prihvatili su ga s entuzijazmom.

Ivica Mušan, Obid

Film Obid nastao je u sklopu Međunarodne filmske radionice na Split Film Festivalu, koja se održavala lani u rujnu, pod mentorskom palicom Béle Tarra. Tema je bila zadana, u ovom slučaju samo jedna riječ – riba, a sve ostalo radili smo samostalno, pod budnim nadzorom mentora, koji je uvijek bio prisutan. On je tako velik čovjek i profesionalac da je samo njegovo prisustvo bilo dovoljna motivacija za rad. U svom sam filmu pokušao spojiti dalmatinski kraj i obiteljske odnose, u temi koja je aktualna. Njegova je posebnost to što je snimljen samo u četiri kadra koji su izrazito dugi, a najviše me veseli kozmički spoj koji se dogodio s glavnim glumcem, kojeg sam doslovce našao na cesti, a odradio je zadaću i više nego dobro te je već dobio novu ulogu u dugometražnom filmu. Najveći je izazov bilo snimati posljednji kadar za stolom jer je vrlo dug i snima se u jednom kadru, u koji smo u jednom trenutku morali još i dočekati cvrčke, a kao pravom Dalmatincu najteže mi se bilo ustajati u pet ujutro. (smijeh)

Luka Rukavina, Brija

Priča oko filma na početku se zarolala prema tipičnom principu – stigao mi je u ruke dobar scenarij, koji je napisala moja kolegica Dijana Medanović, nadahnuta ljudima kojima je okružena. Na prvo čitanje već mi se svidjelo što je ta kvartovska priča simpatična, zabavna, duhovita i dinamična, a u pozadini se krije ipak nešto što i nije tako smiješno već životno i, što je najvažnije – relevantno, a obiluje s mnogo tih životnih detalja. Svi mi imamo svoj parkić iz mladosti. Primjerice, park koji smo izabrali za snimanje u kvartu je moje bake i podsjeća me na djetinjstvo. Tad sam se najviše pozabavio stilizacijom dodavajući pritom generacijske okidače i reference koje nas povezuju u našem zajedničkom odrastanju, poput VHS-a i analogije i drugih. Kakav je film, tako je proteklo i snimanje – brzo i opušteno, u ugodnoj atmosferi. Dogodile su se i neke šaljive situacije: najprije nas je omeo posjet Pape Zagrebu, zbog kojeg smo morali nakratko prekinuti snimanje, a zatim smo se dobro namučili da nađemo mjesto gdje ćemo snimiti pljačku, jer nas je, primjerice, Pošta glatko odbila. INA nas je na kraju primila. (smijeh) Ipak, kao naj-naj trenutak moram izdvojiti da sam, kao redatelj, napokon snimio svoju prvu scenu seksa. (smijeh)

Zvonimir Rumboldt, Rom kom

Zahvaljujući mom dugogodišnjem kolegi i prijatelju Damiru Markovini, s kojim uvijek uspješno surađujem, izrodio se ovaj film. Naime, on je prvi put u životu sjeo i napisao scenarij, a kako dotad nije s tim imao iskustva, pa je bio nesiguran, obratio mi se za drugo mišljenje. Napravili smo neke preinake, prijavili na natječaj i krenuli u akciju. Poklopile su se neke sretne okolnosti, pa smo uz dobre pripreme, i skroman budžet, u ekspresnom roku uspjeli snimiti sve, što je već sad polučilo uspjeh. Uvodna scena filma, takozvana predšpica, funkcionira kao zasebna cjelina koja je u svojoj jednominutnoj formi na međunarodnom Festivalu jednominutnog filma u Požegi pobrala dvije nagrade, između ostalog i za najbolji hrvatski film, a upravo nas je jučer dočekao mejl sa sretnom viješću da je film upao u službenu konkurenciju Festivala u Montrealu, koji je festival A-kategorije. Upravo da si ne bismo zatvorili vrata tog festivala, film ćemo skratiti za šest minuta, a u planu je i one take verzija spomenute predšpice.

Dijana Bolanča Paulić, Izvan sezone

Ideja nije nipošto došla naglo, i kako nisam dugo radila, na početku sam imala neki strah. Scenarij je nastao kao rezultat tog promišljanja, a kad se jednom izlio na papir, tekao glatko do kraja. Tema počiva na istraživanju egoizma u odnosima, ali ga dotiče na pozitivan način propitkujući pritom kolika je doza ego-tripa u tim odnosima zdrava, a kolika nipošto nije. Još k tome, namjerno sam stavila likove u ekstrem, da bi se taj njihov sukob još više podcrtao. Uživala sam eksperimentirajući s tom temom, tražeći točku nemoći spram zahtjeva određenog odnosa i spektar obrambenih mehanizama koji to sve prate. Vjetar u leđa svakako je bila suradnja s produkcijskom kućom Dim, s kojom je film prošao na natječaju, pa smo ubacili u višu brzinu i odradili sve za manje od šest mjeseci. Snimali smo na Cresu i Krku, na pragu jeseni, evocirajući tako atmosferu unutarnjeg propitkivanja – što nakon ljeta, koja korespondira s pričom. Najprije sam izabrala glumicu za žensku ulogu, a zatim prema njoj krojila ostale muške. Iako Nebojša Glogovac nije prvi izbor, vrlo je lako i brzo pristao na ulogu. (smijeh)

Matija Radeljak, Jedan

Film je nastao prema scenariju koji ima vrlo zanimljivu i prošlost i budućnost. Sve je započelo kad mi je moj kolega dao knjigu Tomislava Zajeca Soba za razbijanje, i rekao mi da autor i ja dijelimo sličan stil pisanja. Čim sam progutao prvo poglavlje, pao sam na pod i ultimativno odlučio da to mora biti moj prvi film. Kako su poglavlja naslovljena brojevima ispisanima malim slovima, izabrao sam prvo, ispisao svoj originalni scenarij prema adaptaciji, i nazvao ga Jedan. Odmah su krenule interne šale kako nisam pročitao knjigu već samo prvo poglavlje, koje sam zatim iskoristio za film. (smijeh) Ustvari, s originalnim ga poglavljem veže tek situacija ljubavnog para koji u kupaonici na jednom tulumu razrješava svoj odnos. Oni, primjerice, nose ista imena kao u romanu, ali su potpuno drugi ljudi. Najbolje je iskustvo koje nosim sa snimanja onaj osjećaj – gotovi smo, imam film, a najgore kad je nedavno u Cannesu jedna osoba tijekom projekcije nakon nekoliko minuta napustila projekciju. Već sada radim na novom filmu, a zajednička će komponenta s ovim biti tek isti party na kojem se događa radnja. Naravno, zvat će se Dva. (smijeh)  

Dalija Dozet, Slon

Scenarij je nastao u suradnji s dramaturginjom Natašom Antulov, koja je u glavi imala snažnu sliku djeda i unuka kako hodaju pustopoljinom, pa smo iz nje razradile odnos za koji nam se u tom trenutku činilo da bi bilo zanimljivo staviti u ratno, krizno okruženje, ali ipak se pritom najviše koncentrirati na odnos maloga i djeda, na njihov put ‒ bez podcrtavanja ikakvog konkretnog rata. Željele smo prikazati odnos običnih ljudi zatečenih u kriznoj situaciji. Također, obje smo bile debeljuškaste kao male, što je bio djelić inspiracije o iskompleksiranom dječaku. Sa snimanja sam ponijela jednu (ne)zgodu koju ću pamtiti. Snimali smo prošle godine u Moravicama, a kada smo se vratili u Zagreb i preslušali ton, ustanovili smo da se ništa ne čuje. Onda smo film ove godine išli snimiti još jednom. Ekipa je bila spremna sve ponoviti i naknadno se smrzavati još jedan vikend pa svima hvala. Zato sam naučila da je ton jednako važan kao i slika.

Irena Škorić, Rastanak 2

Ovaj je film nastao kao nastavak mog kratkog igranog filma Rastanak, koji je postigao velik uspjeh, i kod nas i u svijetu, pa mi se činilo velikim izazovom pokušati još jednom učiniti isto, i to s dodatkom autoironijskog komentara na nastavke filmskih hitova. Ustvari, riječ je o jednom jutru kad se taj nastavak pokušava snimiti pa Rastanak 2 načelno ne postoji. U filmu se ponavlja tandem otac i sin, kojeg glume Ivan Brkić i Asim Ugljen, kao i neizostavan lajtmotiv, moj filmski ljubimac – stojadin zastava 101, što nije slučajno jer je taj četverokotač sentiment moga djetinjstva, preko kojeg pokušavam ispričati mnoge metafore života, u inat bilokakvim političkim reminiscencijama. Zato je na snimanju oko njega bila najveća strka i panika, jer smo ga, kako bi bio poslušan i radio, morali stalno maziti i paziti. No moja preokupacija tim motivom nije prestala (smijeh) pa smo u svibnju snimili svojevrsni novi nastavak, nazovimo ga uvjetno Rastanak 3, radnog naziva Bila je tako lijepa, koji će biti dovršen ove jeseni.  

razgovarala Iva Cikojević