Film u galeriji
Unatrag pet godina prilično sam se aktivirao i imao sam neku vrst revivala svojih aktivnosti kao vizualnog umjetnika. Vrlo sam zadovoljan na tom putu, jer sam prilično sklon alternativnim formama stvaralaštva i života.
razgovarao Janko Heidl
Srpski redatelj Slobodan Šijan, potpisnik kultnih filmova Ko to tamo peva i Maratonci trče počasni krug, u sklopu je Pulskog festivala u galeriji MMC Luka izložio svoj Filmski letak.
Što je Filmski letak?
Godine 1970. diplomirao sam Likovnu akademiju, a zatim sam se upisao na filmsku režiju i nakon što sam i tu diplomirao, bilo je pitanje: Što dalje? U nemogućnosti da se filmom bavim direktno, počeo sam se njime baviti indirektno, kroz neku vrst oglašavanja i iskazivanje vlastita stava o raznim fenomenima vezanima uz pojam filma. Filmski letak objavljivao sam kao grafički list. Poslije trideset i nešto godina to je postalo zanimljivo nekim mlađim kustosima i kustosicama koji u tome vide neke zanimljive trenutke iz naše bivše državne situacije.
Na izložbi se, s DVD-a, prikazuju i Vaši kratki eksperimentalni i televizijski filmovi snimljeni 1970-ih. Je li galerijski prostor primjeren gledanju filmova onako kako bi se oni trebali gledati ili je riječ tek o informativnom bacanju pogleda?
Moglo bi se reći da je gledanje filmova u galerijama i muzejima gledanje na drugi način, no filmovi se ionako već dugo gledaju na drugi način. Ljudi kupuju i gledaju DVD-e. U kontekstu kratkog filma, koncept da dođeš u kino-dvoranu, sjedneš i gledaš deset filmova zaredom da bi vidio jedan zanimljiv zastario je.
Posljednjih godina prisutniji ste s izložbama, knjigama i multimedijom negoli s filmovima.
Unatrag pet godina prilično sam se aktivirao i imao sam neku vrst revivala svojih aktivnosti kao vizualnog umjetnika. Vrlo sam zadovoljan na tom putu, jer sam prilično sklon alternativnim formama stvaralaštva i života.
Radite li nešto filmski?
Trenutačno radim sa srpskim piscem Svetislavom Basarom na projektu koji se zove Diskopatija. Srpska kinematografija sada je u fazi u kojoj sve kontroliraju glumci, koji su istovremeno sposobni biznismeni i imaju ambiciju biti redatelji, scenaristi, producenti. To je OK – ne mislim da se režijom mora baviti samo netko tko je studirao režiju, jer onda ne bismo imali Orsona Wellesa. Ali to na neki način sužava polje i čini se da se od nekoga tko želi režirati očekuje da to radi besplatno. Neki debitanti, recimo, pristaju na to, ali čovjek mojih godina nema razloga izlagati svoje trošno tijelo takvim naporima u takvim uvjetima. Dakle, ovisi, vidjet ću.
Što Vam se najviše usjeklo u sjećanje vezano uz Pulski festival?
Nikada neću zaboraviti projekciju Maratonaca u Areni. Projekcija je protekla u urnebesnom smijehu. Lom! Apsolutno ludilo! Film barata raznim vrstama komike, od crnog humora, preko komedije situacije, dijaloškog humora, do slapsticka. Onda se netko pored mene desno smije jednoj stvari, pa naiđe sljedeći štos, ali se sad smiju ovi lijevo, a ovi desno ne. Arena je idealno gledalište za komediju. No sjećam se i jednog mučnog osjećaja uzrokovanog zakulisnim igrama oko nagrada, koje su me uglavnom zaobilazile, a i sad, kad se sjetim svih tih silnih aparatčika i sivih lica koja su trajala u toj kinematografiji, a neka od njih još uvijek traju, osjetim tu istu mučninu u želucu.