Istok i zapad danas su isto

Drama Savršeni dani škotska autorica Liz Lockhead napisana je prije dvadesetak godina. Otad su teme i dileme zapadnoeuropskog svijeta postale aktualne i u nas

razgovarao Janko Heidl

Film ste isprva željeli snimiti na engleskom jeziku. Zašto?

R.B.: Film je utemeljen na drami škotske spisateljice Liz Lockhead, koju je redateljica filma Alice Nellis prije desetak godina režirala u kazalištu. Razlozi želje da snimimo film na engleskom prilično su jasni – mislio sam da ćemo tako dobiti film koji ćemo lako distribuirati širom svijeta. Namjera nam je bila smjestiti radnju u Dublin, gdje smo htjeli snimiti eksterijere, a interijere bismo snimili u Pragu. No ni nakon dvije godine nastojanja nismo uspjeli skupiti budžet, jer je jako teško privoliti angloameričke glumce da sudjeluju u takvom projektu ako im se odmah ne osigura honorar i ne odredi točan termin snimanja. Nismo imali mogućnosti za to. Predložio sam Nellisovoj da film snimimo kao češku priču. Pokušali smo i uspjelo je.

I meni se čini da je uspjelo. Da na špici filma ne piše da je riječ o drami škotske autorice, ne bih ni pomislio da nije češka.

I.C.: Ta je drama napisana prije dvadesetak godina. Otad su teme i dileme zapadnoeuropskog svijeta postale aktualne i kod nas. U vrijeme jasne političko-ekonomske podjele na istočnu i zapadnu Europu ovaj bi film bilo nemoguće snimiti u Češkoj. Odnosno, da je snimljen prije dva desetljeća, bio bi posve neuvjerljiv.

R.B.: Alice Nellis, koja je i scenaristica, dopisala je podosta teksta koji pomaže ambijentiranju u Češku, odnosno u Prag. Uostalom, filmsko uprizorenje zahtijeva drukčiji pristup od kazališnog, što ju je prisililo da razradi neke dijelove koji su u izvornoj drami samo dotaknuti. Primjerice, zavrzlama s doniranjem sperme bitno je razvedenija negoli u predstavi. Također i priča s urnom, pri čemu je zanimljivo da se urna kao važan objekt pojavljuje u svim Nellisinim filmovima. 

Gđo Chylkova, Vi niste igrali glavnu ulogu u predstavi?

I.C.: Ne, Eriku Oscarovu igrala je Zuzana Bydžovska, koja u filmu igra moju najbolju prijateljicu Alice. Kad me redateljica nazvala i ponudila mi glavnu ulogu, pitala sam je: Zašto ja? Zašto ne Zuzana? Međutim, Zuzana sama nije više htjela tumačiti tu rolu, ni u kazalištu, ni na filmu, jer je smatrala da je starija no što taj lik treba biti. Inače, predstavu sam gledala samo jedanput, na premijeri, i vrlo mi se svidjela.

Jeste li uživali glumeći sredovječnu ženu koja tijekom filma pokazuje više lica, od onoga superuspješne poslovno-medijske osobe do jednostavne, ranjive žene?

I.C.: Raspon mojih mogućnosti još je veći nego što se vidi u ovom filmu. (smijeh)

Što Vam je na snimanju bilo najteže?

I.C.: Sve prizore u stanu snimali smo noću, i to nakon što bih odigrala predstavu u svom kazalištu. Prilikom dogovora o takvom rasporedu smatrala sam da neće biti problema, jer sam mislila da ću spavati danju. Zašto ne? No moje tijelo nije prihvatilo tu ideju, tako da nisam spavala više od dva sata dnevno. Bila sam užasno iscrpljena i da je snimanje potrajalo dan više, zacijelo bih kolabirala.