600.000 gledatelja

Rijetko se dogodi da je neki film toliko komunikativan da u regiji premaši brojku od pola milijuna gledatelja. Ili da se sve poklopi da, uz toliku gledanost, osvoji prestižne nagrade na A festivalu

razgovarala Iva Cikojević

Parada je potukla sve rekorde gledanosti. Kako se osjećate u koži hitmejkera?

Zapravo cijelu svoju karijeru imam to opterećenje hitmejkera, iako smatram da radim ozbiljne filmove koji se bave ozbiljnim temama, kao što i godinama usavršavam svoj zanat, koji se zove režija, a posebice segment pričanja priče. Djelomice je dio odgovora i u tom smislu za humor, jer sam i privatno, kako se čini, poprilično duhovit čovjek, što potom divno sjedne u moje scenarije. I kritičari to gledaju u drukčijem svjetlu pa je to često teret koji nosim, jer da moji filmovi imaju tri tisuće gledatelja, vjerojatno bi me smatrali većim umjetnikom.

Doživljavate li osobno i profesionalno Paradu svojim najuspjelijim filmom?

Da, upravo sam to rekao na novinskoj konferenciji u Beogradu, iako su neki novinari digli uzbunu da tomu nije tako. No drago mi je da je stvarnost opravdala moje mišljenje, jer rijetko se dogodi da je jedan film toliko komunikativan da u regiji premaši brojku od pola milijuna gledatelja. Ili da se sve poklopi da, uz toliku gledanost, isti film osvoji prestižne nagrade na A festivalu, u ovom slučaju u Berlinu. To je često u nas nespojivo.

Stvarate li ritmom jedan film za sebe, drugi za publiku? Prošli je film ipak bio ozbiljnijeg predznaka.

Nema pravila. Sveti Georgije ubiva aždahu bio je manje uspješan kod publike samo zato što prvi put u životu nisam pisao scenarij za svoj film, kao što nisam imao odriješene ruke kod izbora glumaca. Na kraju film nije imao svežanj osobnosti, koji inače krasi moje filmove. To mi je svakako bila i škola iz koje sam naučio da je pisanje scenarija sastavni dio moga procesa stvaranja. Kako sebe doživljavam podjednako i redateljem i scenaristom, žao mi je što mi se drugi redatelji ne obraćaju za pomoć. Vrlo bih rado pisao i za druge redatelje, kao što je bio slučaj za Montevideo, koji je također polučio velik uspjeh.

Humor u Paradi svakako je magnet. No je li upravo taj humor Vaše najjače oružje provokacije?

Već dvadeset godina, koliko se profesionalno bavim bavim ovim poslom, prati me taj nepovoljan aspekt da je komedija podcijenjen žanr, a europskom kinematografijom vladaju hermetični filmovi skloni intelektualizmu i elitizmu koji se ne stvaraju za širu publiku. Nije mi osobito drago zbog toga. Svi imaju pravo na umjetnost. Ne koristim humor samo za provokaciju nego sam manično-depresivan tip kojem komedija, a prije svega tragikomedija, najbolje odgovara. S jedne strane, iznimno volim ljudsku vrstu, a s druge je se plašim. Tako, autorski, humorom se zapravo štitim od nje. Kad uspijem nasmijati mnogo ljudi, to mi kod financiranja sljedećih projekata ne dođe kao nagrada nego kao optužnica.

Kako ste izjavili da u Hrvatskoj ima čak dvadeset dobrih glumica s kojima biste rado surađivali, je li možda na pomolu jedan Vaš ženski film?

(smijeh) Svakako ću jednog dana snimiti ženski film, a da ne govorim o tome da su me već počeli optuživati zbog muških prijateljstava, odnosno gay likova. Sada sam već zauzet novim filmom, Bodljikavo prase , no dobra je to ideja. Priznajem da kao scenarist vrlo loše stojim sa ženskim likovima; to mi je stvarno slabost. Kako mi je dramaturginja Tena Štivičić dobra prijateljica, a meni treba spisateljica za to, mogli bismo zajedno snimiti jedan ženski film.