Nikad dosta dobrih priča

Halimin put nije ratni nego poratni film, priča o posljedicama koje je rat ostavio na sve nas, a one su danas itekako aktualne

razgovarao Janko Heidl

Netko je prije nekoliko godina rekao kako se hrvatska kinematografija „urušava u komorno“. Vaš film izgleda razmjerno raskošno, kao pravo, punokrvno ostvarenje koje nudi klasičnu filmsku zaokruženost, vizualnost i punoću.

Odgovor je uvijek vrlo jednostavan: Koliko para, toliko muzike! Smatram da bi u Hrvatskoj valjalo snimiti barem dva raskošnije producirana filma godišnje, jer kinematografska ponuda  mora imati raspon, mora postojati balans velikih, srednjih i niskoproračunskih filmova. Halimin put nipošto nije spektakl. Riječ je o intimnoj drami, no koja nije snimljena s dvoje ljudi u jednoj sobi. To je produkcijski solidno zaokružen film koji je od HAVC-a dobio puni proračun od 4,6 milijuna kuna, a ponešto su, bilo u tehnici, bilo s ponešto gotovine, pomogli drugi producenti. Odlučili smo snimati na filmskom negativu ‒na kojem danas malo tko snima, jer uvelike povećava troškove ‒ ali smo smatrali da će ta vrsta mekane slike, koju nije moguće dobiti na digitalnom mediju, pridonijeti toplini koja postoji i u samom sadržaju. U filmu se jako pazilo na svaku pojedinost, ali smo jednako tako pazili da ništa ne bude nametljivo, da ne odskače i ne odvraća pažnju s priče, koja je uvijek bila u prvom planu.

Jedna je od takvih pojedinosti briljantna maska, primjerice Olge Pakalović, koja izgleda fantastično uvjerljivo i kao djevojka i kao sredovječna žena.

Puno je lakše nekoga postarati s tridesettri godine na pedesetšest negoli s osamnaest na četrdesetjednu, kao što je u našem slučaju bilo s Olgom, odnosno njenom Safijom, koja je u tom smislu bila najteža uloga. Jako smo se trudili da prostetika bude vrlo decentna, a ne kao što katkad zna biti u filmovima, kad se jednostavno vidi da je riječ o maski stavljenoj na lice glumca. Za to je ponajprije zaslužna majstorica maske Martina Šubic-Dodočić. I u tome smo, kao i u cijelom filmu, išli na prirodnost.

Za vrijeme rata i neposredno nakon često se govorilo i pisalo otprilike da nije dobro snimati ratne filmove jer ne postoji takozvana povijesna distanca. Sad se pak često čuje kako nam je dosta filmova o ratu i poraću, da valja prijeći na nove teme.

Dobrih priča nije nikada dosta. Dobar film je dobar film bez obzira na temu. Uostalom, i danas se snimaju filmovi o Drugom svjetskom ratu. Iako u njemu ima prizora iz rata, Halimin put nije ratni nego poratni film, priča o posljedicama koje je rat ostavio na sve nas, a one su danas itekako aktualne. Film je izrastao iz istinitih događaja, a baš sam nekidan razgovarao s jednim Sarajlijom koji mi je rekao kako je on osobno u posljednjih nekoliko mjeseci doživio rasplet priče gotovo identične onoj predstavljenoj u našem filmu.

Halimin put do Pule je stigao gotovo rekordno brzo.

Dok smo čekali rokove natječaja za razne fondove, proteklo je ponešto vremena, no u tom smo se razdoblju uspjeli jako dobro pripremiti. Sam film snimili smo brzo, za trideset radnih dana, uglavnom nedaleko Zagreba, blizu Pisarovine. Snimanje smo završili 7. travnja ove godine i, evo, svu smo postprodukciju dovršili na vrijeme da stignemo u Pulu.