Kad sam prvi put izišao na pozornicu Arene, osjećao sam se silno malen, pred svim tim ljudima ispred sebe i tim ogromnim platnom iza. Pitao sam se što radim ovdje - ja sam jedan normalan mladić kojemu ovdje nije mjesto. Ali, bilo je divno.

razgovarao Janko Heidl

Slovenski redatelj i glumac Metod Pevec potpisnik je više zapaženih filmova, a njegov posljednji igrani film Laku noć, gospođice na 58. je Pulskom festivalu nagrađen s tri Zlatne Arene u kategoriji manjinskih koprodukcija.

Jesu li prošlogodišnje pulske Arene pridonijele popularnosti filma Laku noć, gospođice?

Čini mi se da nagrade ne utječu na gledanost, osim možda Oscara. Međutim, ni filmovi nagrađeni Oscarom u kinima ne prolaze uvijek najbolje. Nikad nisam mislio da ću dobiti Zlatnu Arenu, tako da sam bio stvarno ugodno iznenađen.

Prvi put ste na Pulskom festivalu bili kao glumac u filmu Doviđenja u sljedećem ratu Živojina Pavlovića.

Kad sam izišao na pozornicu, osjećao sam se silno malen, pred svim tim ljudima ispred sebe i tim ogromnim platnom iza. Pitao sam se što radim ovdje – ja sam jedan normalan mladić kojemu ovdje nije mjesto. Ali, bilo je divno. Kasnije su mi na konferenciji za tisak postavili neka jako sofisticirana pitanja, odnosno pitanja koja su mi se takvima činila, i nisam uopće znao što bih odgovorio. Jednostavno sam ušutio i za tu sam šutnju dobio aplauz.

Pratite li hrvatsku kinematografiju?

Trudim se, koliko mogu, jer često se snimaju koprodukcije pa mi je važno znati koji su mi glumci na raspolaganju. Zapravo se u tom smislu nije puno promijenilo nakon raspada Jugoslavije. Države su se razdvojile, ali ipak prirodno gravitiraju jedna prema drugoj.

Koji su Vam se hrvatski filmovi posebno svidjeli?

Vrlo su me se dojmili Svjedoci Vinka Brešana i Crnci Gorana Devića i Zvonimira Jurića. Sviđaju mi se filmovi Ognjena Sviličića Oprosti za kung fu i Armin, a 2 sunčana dana nisam imao priliku gledati.

Po čemu najviše pamtite svoj prvi boravak u Puli?

Taj mi je boravak u sjećanju ostao kao velika fascinacija. Osjećao sam se kao da sam ušao u svijet za koji sam mislio da ne postoji. Možda je to imalo i fatalni utjecaj na mene, na to da pomislim kako je film nešto više od života. Bilo je toliko vreve, atrakcije i ljubavi prema filmu da sam na prvi pogled to doživio kao nešto veliko i lijepo.