Pet kapi (filmskoga) sna

Za mene je Pulski festival legendarna institucija. Prije ovogodišnjeg dolaska na njemu sam bio samo jednom, kao školarac. Došao sam autostopom iz Skopja i pokušao sam se švercati na novinarske konferencije

razgovarao Janko Heidl

Makedonsko-američki redatelj Milčo Mančevski redatelj je filmova Majke, Sjene i Prašina, a najveći je uspjeh postigao dugometražnim igranim prvijencem Prije kiše (1994) nominiranim za Oscara i dobitnikom Zlatnog lava u Veneciji.

Što trenutačno pripremate?

Stalno nešto krčkam, a to nije uvijek film. Prokletstvo slobodnjaštva u tome je što se to samo ponekad vidi. Završio sam izložbu fotografija Pet kapi sna, koja je trenutačno postavljena u jednoj galeriji u New Yorku, u Chelseaju, a krajem jeseni stići će i u Zagreb. U New Yorku sam objavio knjižicu o procesu stvaranja i puno fotografiram.

A filmski?

Završio sam scenarij za film koji bih radio negdje u Zapadnoj Europi. Ne volim raditi filmove u luđačkoj košulji, odnosno filmove koji imaju standardne okvire – početak, sredinu, kraj i traju dva sata. To je samo konvencija na koju su ljudi navikli. Moj zadnji film, Majke, kao epizodični spoj igranog i dokumentarnog, nije bio baš najbolje prihvaćen, no mislim da je to samo zato što ljudi nisu navikli na takve forme. No treba li odustati od neke ideje tek zbog toga što nije uklopljena u standard? Kad se osvrnem, rekao bih da su mi Majke moj najdraži film, i to ne samo zato što je najnoviji.

Imate li pregled nad filmovima iz regije, odnosno onima iz postjugoslavenskih zemalja?

Iskreno, ne gledam puno filmova. Radije odem u galeriju ili pročitam knjigu. Tako da, nažalost, nemam gotovo nikakav uvid u to što se ovdje snima. Jugoslavenske sam filmove prestao pažljivo gledati negdje na početku osamdesetih ‒ zadnji je bio Variola Vera Gorana Markovića. Nakon toga pogledao sam možda desetak ovdašnjih filmova, ako i toliko. No, iako mi je sada zadatak gledati međunarodni program, nastojat ću pogledati što više hrvatskih filmova.

Kako Vam se čini Pulski festival u usporedbi s raznim svjetskim festivalima?

Za mene je Pula, odnosno Pulski festival, legendarna institucija. Prije ovogodišnjeg dolaska na njemu sam bio samo jednom, kao školarac. Došao sam autostopom iz Skopja i pokušao sam se švercati na novinarske konferencije. Kao dijete sam odrastao uz dvije stvari: uz Pulski festival i beogradski FEST. U mom doživljaju Pula je predivan festival.

Volite li gledati filmove u Areni?

Prikazivanje filmova u Areni unikatan je, nezamjenjiv doživljaj. Sam ambijent diže stupanj iskustva na višu razinu, kao i činjenica da film možete doživjeti u društvu nekoliko tisuća ljudi, a i lijepo je gledati film na otvorenom, na velikom platnu.