• Razgovor: Feđa Isović, scenarist filma Halimin put

    Suze izdajnice

     

    Najvažnije je da film ili serija ne ostavi ljude ravnodušnima. Treba ih ili nasmijati ili zabaviti nekom, recimo, trilerskom komponentom ili dirnuti, rasplakati. U svakom slučaju, mora dati neku emociju.

     

    razgovarao Janko Heidl

     

    Scenarij Haliminog puta nekoliko je godina stajao u ladici.

     

    Nije baš stajao u ladici nego sam ga godinama dorađivao. Napisao sam ga prije sedam godina, kad ga je trebao režirati moj najbolji prijatelj Benjamin Filipović koji je nedugo potom preminuo. Do te mi je priče jako stalo, imam osjećaj da je to najbolje što sam napisao u životu te sam bio veoma oprezan oko toga kome dati taj scenarij. Nekoliko me je redatelja zvalo s namjerom da režira Halimin put, no tek kad sam porazgovarao s Arsenom Ostojićem, osjetio sam da je riječ o osobi koja čita tekst na isti način kao i ja. Prezadovoljan sam time kako film izgleda u končnici. U svakom je pogledu točno onakav kakvim smo ga Arsen i ja zamislili, a koliko će se to kome svidjeti, vidjet ćemo. Ja ne bih ništa mijenjao. 

     

    Kad ste napisali scenarij,sadašnjost filma događala se danas. U međuvremenu je ta sadašnjost, smještena u 2000., postala prošlost.

     

    Nadam se da je to priča koja bi se vrlo lako mogla prilagoditi tako da se događa u, recimo, Berlinu 1948. Riječ je o ratu i o junacima koji snose njegove posljedice. U biti, film se bavi nacionalizmom kao opsesijom. Sve što radim u životu, i kroz komedije, sitcome i ozbiljnije tekstove poput ovoga, na neki je način borba protiv nacionalizma. Jedino što me živcira više od nacionalizma projekcija je nacionalizma u budućnosti. Što će nam on donijeti nastavimo li odgajati djecu onako kako ih danas odgajamo?

     

    Ima li razlike između pisanja ozbiljnih i komičnih tekstova?

     

    Pisanje je pisanje. Pisati sitcom jednak mi je teret i jednaka zabava kao pisati dramu. Uživao sam i u Halimi i u Ludom, zbunjenom, normalnom, doduše na dva različita načina. Dok pišem Lud, zbunjen, normalan, vrlo se često smijem, a dok sam pisao Halimu, poteklo mi je dosta suza izdajnica. Najvažnije je da film, serija ili što god ne ostavi ljude ravnodušnima. Treba ih ili nasmijati ili zabaviti nekom, recimo, trilerskom komponentom ili dirnuti, rasplakati. U svakom slučaju, mora dati neku emociju.