U POTRAZI ZA MEDENIJIM ŽIVOTOM

Izbor zemalja stvorio se putem, a kriteriji su bili raznoliki, jer smo većinu kontakata uspostavili preko filmskih akademija u dotičnim gradovima gdje smo, nakon što sam skupio nešto novaca, prezentirali projekt.

Međunarodni omnibus poprilično je velik zalogaj za novopečenog producenta... Kako Vam je sinula ta  ideja?

Ovaj je film proistekao iz mog diplomskog rada na studiju produkcije. Kao kod svake ideje, jednostavno ti, za vrijeme promišljanja, nešto padne na pamet i potom je samo pitanje realizacije. Nisam se nikad pitao ‒ zašto baš ta ideja, samo sam znao da to želim napraviti. Što se sadržajnog dijela tiče, tražio sam odgovore na fundamentalna pitanja drugorazredne filozofije ‒ gdje smo mi, tko smo mi ‒ odnosno da bismo spoznali sebe, najbolje je da se usporedimo s drugima. Pritom mi nismo zavod za statistiku, i ne zanimaju nas vijesti koje možemo vidjeti na CNN-u, jer sigurno se npr. i u Izraelu i netko zaljubi ili pati za jednom učiteljicom kao i na drugim dijelovima svijeta, ili pak sigurno u Londonu ne žive samo oni koji pripemaju Olimpijske igre već i, primjerice, sloj ilegalnih emigranata...

Je li izbor zemalja bio slučajan i koji su kriteriji pritom presudili?

Izbor zemalja stvorio se putem, a kriteriji su bili raznoliki, jer smo većinu kontakata uspostavili preko filmskih akademija u dotičnim gradovima gdje smo, nakon što sam skupio nešto novaca,  prezentirali projekt, a Izrael je bio važan zbog egzotike, radi što veće raznolikosti, koja je važna za cjelinu. Zatim smo čekali odgovore, a javilo se petnaestak zainteresiranih, od kojih smo izabrali pet koji mogu međusobno najbolje disati. Sljedeći je korak bilo okupljanje pet autora u Grožnjanu, vrlo poticajnom mjestu, gdje smo u pet dana dan i noć punom parom radili na scenariju i zajedničkim elementima priča. Jedino što je na početku bilo zadano autorima bila je prva rečenica ‒ likovi ustaju u pet ujutro i idu na posao ‒ kao i zajednička potka pčela, jer je taj tjedan u novinama izašlo kako su pčele vrlo važan dio hranidbenog lanca, bez kojih bi došlo do katastrofe.

I kod montaže niste išli linijom manjeg otpora, priče se ne nižu jedna za drugom, već su kolaž izmiješanih dijelova...

Da, to je bio znatno teži put i tu smo imali najviše problema. U početku je bila ideja da svaka priča ide zasebno, no kasnije smo se, kako nismo baš fanovi klasičnih omnibusa kojih ionako ima pregršt, odlučili spojiti ih u kolaž. Čak smo tijekom radionice po drvenim stolovima razbacali papire u bojama, svaki za jednu priču, s ključnim elementima naracije i detalja, i onda je krenulo kombiniranje i slaganje kolaža. To je bila prva verzija montaže.


Igor Šeregi, redatelj i scenarist zagrebačke epizode

Scenaristički je teklo glatko; izabrao sam tipičnu osobu našeg grada koja nenadano ostane bez posla pa ostane u neprilici kako to reći ženi i djeci, ali redateljsko je iskustvo bilo neobično i jedinstveno. Jer, ustvari nisam režirao svoju priču već četiri dijela svoga filma, koja su na kraju režija cjeline filma, u koju su integrirani i dijelovi priča drugih autora. Nesvakidašnje nam je bilo i to što smo, dok smo režirali, bilo ovisni i o drugim redateljima. Svoj zasebni, hrvatski film nismo ni izvadili kao cjelinu i ne znam hoćemo li uopće jer je najduži i tu je strah oko toga kakav bi bio. Izazov je bio i jezik, jer smo sve radili na engleskom, ali kako mi to nije materinji jezik, kao autor se nisam mogao nekako najiskrenije izraziti.