Za osmjeh gledatelja

Predložak Mire Gavrana mogao se razradili smo tako da budemo na razmeđi realističnosti i male pretjeranosti koja stvara ironično komične situacije

razgovarao Janko Heidl

U nekim je najavama navedeno kako je Zabranjeno smijanje zapravo tv-serija spojena u film samo za prikazivanje u Puli te da ga ni nećemo gledati u kinima.

Zabranjeno smijanje je odmah zamišljeno kao tv-film, a onda smo u montaži vidjeli da nam je ostalo materijala koji nije stao u film pa smo došli na ideju da nakon prikazivanja filma na televiziji montiramo i seriju. Budući da ni inicijalno nije bilo ni planova, ni proračuna za kinematografsko prikazivanje, Zabranjeno smijanje neće ići u kina.

Zar onda nije malo neobično da se prikazuje u konkurenciji Pule?

To je dogovor između direkcije Pulskog festivala i HRT-a, s idejom da se na taj način promovira činjenica da je HRT nakon višegodišnje stanke ponovno snimio televizijski film. I ja sam uvijek bio pomalo skeptičan prema tome da se u Puli prikazuju filmovi koji možda ne odgovaraju kinematografskoj vrsti recepcije, no u ovom slučaju, budući da se radi o komediji, mislim da je nazočnost Zabranjenog smijanja opravdana.

Vaši prethodni filmovi, Zlatne godine, Putovanje tamnom polutkom i Prezimiti u Riu, bili su poprilično mračni. Poželjeli ste se okrenuti komediji?

Dramska redakcija HRT-a ponudila mi je scenarij. Nisam nesklon komediji, ali sam bio relativno oprezan, no kad sam pročitao scenarij, shvatio sam da mi odgovara. Volim tip komedija kakve je – sad ću otkriti toplu vodu – radio Billy Wilder, koje egzistiraju na jakoj, dobroj premisi zapleta. Baza ovog teksta Mire Gavrana upravo je takva potencijalno plodna premisa i učinilo mi se da ću to moći napraviti pa sam se, uz mali rizik, u to upustio.

Često se kaže da je komedija najteži žanr za redatelja.

Slažem se. S jedne strane, komedija ima zahvalne posljedice čak i onda kada nije naročito uspjela, jer se prima lakše, može se ležernije gledati i ne mora se puno procesuirati, što može zamazati oči i autorima i jednom dijelu publike. S druge strane, napraviti dobru komediju, ostvariti situacije koje su istovremeno i smiješne i reprezentativne, a ne ishitrene, prilično je  teško. Predložak Mire Gavrana mogao se razraditi u dva smjera – prema većoj karikaturalnosti i cijeđenju komedijskih efekata ili prema ovome što smo napravili, a meni je  prirodnije, da budemo na razmeđi realističnosti i male pretjeranosti koja stvara ironično komične situacije kakve prije izazivaju smiješak negoli urnebesan smijeh.   

Zimsko kupanje u jezeru...

Film smo počeli snimati ujesen, početkom desetog mjeseca, dok su još bile poprilične vrućine, a do kraja snimanja već je postalo poprilično hladno, iako smo mi i dalje glumili ranu jesen. Situaciju u kojoj Ljubo Kerekeš padne u jezero snimili smo naknadno, nakon što smo zapravo već završili snimanje, jer sam se dosjetio da bi nam to moglo pomoći. Susretljiv i entuzijastičan kakav već jest, Ljubo je pristao i dobro se rashladio, makar je ispod kostima imao ronilačko odijelo.