• Razgovor: Siniša Juričić, suproducent dokumenog filma Posljednja ambulantna kola Sofije

    13 vozila, milijun i pol stanovnika

     

    U dvije godine snimali smo ukupno sedamdesetak dana. Uvijek smo imali pet kamera, Na kraju smo imali oko 125 epizoda, slučajeva koji su na neki način konkurirali da uđu u film

     

    razgovarao Janko Heidl

     

    Koliko je trajao izbor ekipe kola hitne pomoći koju ćete snimati?

     

    Kad smo počeli s pripremama, u Sofiji, gradu od milijun i pol stanovnika, bilo je trinaest kola hitne pomoći. Kad smo završili sa snimanjem, bilo ih je sedam ili osam. Dozvola za snimanje u bolnici bila je uvjetovana time da prvo napravimo namjenski film za bolnicu, nakon čega smo dobili odriješene ruke. Redatelj Ilian Metev i svoj je prethodni dokumentarac, Goleshovo, radio tako da je šest mjeseci živio sa starcima u tom planinskom selu, a tek onda počeo snimati. I za ovaj je film, bez kamere, s raznim ekipama proveo oko šest mjeseci prije no što je snimljen prvi kadar. Tijekom sljedeće dvije godine snimali smo ukupno sedamdesetak dana. Uvijek smo imali pet kamera, po jednu za svakog protagonista, jednu koja je kroz vozačko staklo gledala na cestu i jednu pokretnu. Na kraju smo imali oko 125, nazovimo ih, epizoda, slučajeva koji su na neki način konkurirali da uđu u film.

     

    Je li od samog početka bila zamišljena tako stroga forma, u kojoj nećemo vidjeti pacijente niti gotovo išta drugo osim lica liječničke ekipe?

     

    Na ponekim pitchinzima to je bio najveći problem jer se mnogim potencijalnim financijerima to nije svidjelo, no Ilian nije htio odustati od tog koncepta čistoće, u kojem je nemile događaje tranzicijskog društva htio pokazati prikazujući samo tri lica iz kola hitne pomoći.

     

    Niste li došli u napast da sastavite duži film od razmjerno kratke 73 minute? Vjerojatno je bilo još puno podjednako uzbudljivog materijala.

     

    Više smo bili u napasti da u film stavimo prizore iz privatnog života članova ekipe, no pored snimaka rada bolničke ekipe kadrovi sestre koja šeta s djetetom ili liječnika koji trči šumom sa svojih šest haskija jednostavno nisu imali nikakvu snagu i bili su pomalo ljigavi. Princip je bio pokazati jednu smjenu, od kasnog poslijepodneva do jutra, a pritom gradirati prikazane slučajeve od manje problematičnih do najtežeg, onog u kojem ekipa stigne u četvrt u kojoj im prijete batine, zakasni četiri sata i naiđe na čovjeka koji je u međuvremenu preminuo. Naravno, to će malo tko primijetiti, a kontinuitet jedne smjene zapravo ni ne funkcionira, jer protagonisti mijenjaju odjeću i frizure, no to je bila nit vodilja.

     

    Na kraju filma mjesto bolničarke u kolima je prazno. Je li i ona napustila taj posao kao što, čuli smo, zbog niskih plaća, to čine i drugi?

     

    Namjerno smo ostavili u tom smislu otvoren kraj i većina gledatelja pretpostavlja da se Mila opredijelila za drugi posao, jer joj je ovaj postao odviše stresan. No ona jednostavno tog dana nije došla i snimalo se bez nje. Ipak, zanimljivo je da je koji mjesec kasnije doista napustila ovu ekipu, ali odonda radi s drugom.

     

    Kako žive bugarski liječnici?

     

    Krassimir Yordanov, liječnik iz filma, jedini reanimator u Sofiji, ima plaću od 300 eura mjesečno i dodatno radi kao mehaničar kako bi nešto privredio, a onda od toga još kupuje opremu za operiranje djece, jer država to više ne radi. Vozač kola Plamen Slavkov osim toga radi i kao taksist i kao frizer.