Boaz Debby,
scenarist i redatelj jeruzalemske epizode

Privlače me neugodne situacije i one koje su postavljene tako da gledatelj ne može lako pretpostaviti u čemu je stvar i što se zapravo događa. Za mene je bio svojevrstan eksperiment pozabaviti se ženskim likom koji se nalazi u čudnoj, istovremeno smiješnoj i tužnoj situaciji. Na neki sam si način zadao elemente na kojima sam htio izgraditi priču i vidjeti kamo će me to odvesti, a u svemu me tome vodio osjećaj. Svoju sam priču osmislio i napisao baš za Košnice, nakon što je producent Ivan Kelava posjetio našu školu i rekao nam osnovnu ideju te nas pozvao da mu pošaljemo svoje tekstove. Nisam, dakako, znao što će biti u drugim pričama, niti sam znao kako će to na kraju biti sastavljeno, ali sam znao koja je nit vodilja cijelog filma. Tijekom daljnjeg rada održano je nekoliko radionica, na kojima smo razvijali vlastite scenarije, dogovarali se o tome na koji će način priče biti međusobno povezane i o tome kako će otprilike izgledati u konačnoj montaži. Nakon što je svatko snimio svoj dio, bili smo u kontaktu s Ivanom i on nam je slao dijelove montiranog filma te smo svi davali sugestije u vezi s njegovim konačnim izgledom. Sad sam prvi put vidio posve dovršen film i vrlo sam zadovoljan. Za sve nas to je bilo iznimno zanimljivo, jedinstveno iskustvo. Nitko od nas nije dosad radio tako nešto, jer smo svi još studenti.


Tomaš Kratochvil,
scenarist i redatelj praške epizode

Moj dio filma o svećeniku kojem utrne ruka zamišljen je kao komedija i jest komedija ‒ gledatelji su se smijali ‒ ali mislim da ipak nisam posve uspio u svojoj namjeri. Čini mi se da je moja epizoda odveć spora, a likovi su odveć introvertirani. Moja sljedeća komedija bit će bolja, izvest ću je u puno življem tonu, onako kako je to u Košnicama napravio Igor Šeregi. Priču sam osmislio po narudžbi. Ivan Kelava došao je u Prag i rekao nam da traži priče u kojima glavni junak ujutro ide na posao, a onda se dogodi nešto što posve omete njegovu uobičajenu rutinu. Baš toga dana, kad smo se našli s Ivanom, probudio sam se s jako utrnulom rukom. Isprva sam se uistinu uplašio hoće li sve biti u redu, no nakon pola sata više nije bilo nikakvih problema. Tako sam iskoristio tu nezgodu u razmišljanju o priči. Pomislio sam kako bi možda bila dobra ideja da glavni junak bude netko kome je ruka toliko utrnula da je posve neupotrebljiva. No čime da se taj lik bavi? Da bude liječnik? Političar? Svećenik? Ovo posljednje učinilo mi se kao najbolji izbori tako je nastala moja epizoda sa svećenikom utrnule ruke.


Ajay Rai,
producent londonske epizode

Nismo imali problema sa snimanjem u središtu Londona – sve je postalo lako nakon što smo na rasplaganje dobili londonski turistički autobus na kat, koji nam je istovremeno služio i kao set i kao produkcijski ured na kotačima. Takav autobus smije doslovno voziti bilo gdje u Londonu. Ni snimanje izvan autobusa nije bilo problematično ‒ policija je bila vrlo susretljiva i razmjerno nam je lako i brzo dala sve potrebne dozvole. Budući da smo snimali u studenom, najveći je problem bio što u to doba godine sunce zalazi već oko 16.30 h pa nam je vrijeme dnevnog snimanja bilo uvelike ograničeno. Kad smo tijekom montaže razgovarali o tome kako sastaviti cjelinu zajedno s ostalim epizodama, između ostaloga smo napravili skalu ozbiljnosti teme ili težine dojma, od najozbiljnije do najlakše. Pokazalo se da je naš film bio najteži te smo ga zbog toga nastojali u cjelinu Košnica smjestiti tako da završi prije ostalih, da u filmu u završnici ne ostavi gorak okus nego da gledatelji iziđu s osmijehom. Kad sam sada u Puli vidio film u pravom kinu, zajedno s publikom, osjetio sam se jako ponosnim, jer sam poprilično siguran da se Košnice ne čine poput skupa studentskih filmova nego poput pravog, zrelog kinematografskog rada, unatoč tome što smo ga radili u poprilično oskudnim produkcijskim uvjetima.