• Razgovor: Olga Pakalović, dobitnica Zlatne Arene za najbolju sporednu žensku ulogu

    TREĆA ZLATNA ARENA
    razgovarao Janko Heidl

    Zabljesnuli ste Finim mrtvim djevojkama 2002. Zlatnu Arenu ponovno ste dobili za Moram spavat’
    anđele 2007. i sad opet Arena za ulogu Safije u Haliminu putu. No dojam je da rijetko glumite na filmu.

    Katkad se poklopi da imam kazališne obveze. Ponekad mi se učini da su me redatelji svrstali u neko lice koje nudi
    srneći pogled, kako ja to zovem, ali zapravo ne znam što je razlog da me na filmu nema češće. Možda je tako i bolje,
    jer u međuvremenu sazrijevam. Ipak se dobro zaredalo da svakih pet godina dobijem Zlatnu Arenu za sporednu ulogu, s čime sam itekako zadovoljna.


    Što Vam je bilo najvažnije u razmišljanju o tome kako interpretirati Safiju?

    Nikad nisam sigurna u to što je previše, što je premalo na filmu, jer nemam tog treninga pred kamerom i zapravo je uvijek riskantno kako će što ispasti, što će se vidjeti, a što neće. Mislim da su mi tišine i mimika bile važnije nego riječi koje su, barem u mom glumačkom  doživljaju, tu nekako usput. Važno je bilo predstaviti tu dvojbu odluke ‒ kako je i žiri lijepo napisao – slojevitost pitanja je li takva odluka bila ispravna ili  pogrešna.

    Fantastično ste uvjerljivi i kao djevojka od dvadesetak godina i kao žena od četrdesetak. Maska ili  glumačka ekspresija ili kombinacija?

    Maska je bila izvrsna i jako mi je pomogla u tom smislu. No nekako mi je i iznutra bila vrlo jasna razlika između mlađe i starije Safije. Prije nekoliko sam godina u crnogorskom filmu Gledaj metakođer glumila dva životna razdoblja jedne žene i tada sam nastojala naglasiti tu razliku, a sad sam je u izrazu htjela smanjiti. Emotivno mi je bilo puno lakše i konkretnije glumiti stariju Safiju, sa svime što je prošla, negoli mlađu, iako je starija zapravo puno dalja od mene.