Festival igranog filma u Puli pripada među najstarije svjetske filmske festivale. U tu grupu ulazi sa punih 56 izdanja. Najstariji je Venecijanski festival koji se ove godine održava 66 put, Edinburg u Škotskoj 63, Cannes i Locarno po 62. put, dok će Berlin dogodine obilježiti 60. izdanje. Pulski festival započeo je 1953. kao festival jugoslavenskog igranog filma i tako je trajao sve do raspada nekadašnje zajedničke države, da bi nakon neovisnosti Republike Hrvatske nastavio kao festival novog hrvatskog filma. Uz nacionalni program Festival ima i internacionalnu dimenziju s Međunarodnim programom u kojem se prikazuju filmovi iz najnovije svjetske produkcije, uglavnom filmovi koji su sudjelovali na drugim većim festivalima i osvajali nagrade.

U okviru Nacionalnog programa cjelovito je predstavljena najnovija hrvatska filmska produkcija – igrani, dokumentarni, kratki i animirani filmovi. O budućnosti hrvatskog filma svjedoči i prezentacija novih filmskih projekata, nekih već snimljenih, drugih su u intenzivnim pripremama, pa tako postoji velika vjerojatnost da sljedeća Pula bude rekordna sa više igranih filmova no što ih je bilo ove godine. U sklopu Nacionalnog natjecateljskog programa prikazano je deset dugometražnih igranih filmova, većina u velebnoj Vespazijanovoj Areni kao produljenje tradicije prikazivanja domaćih filmova te pozdravljanja filmskih ekipa pred impresivnim auditorijem od više od osam tisuća gledatelja pod otvorenim nebom, što je ključna atrakcija Pulskog festivala i čini ga jedinstvenim festivalom te vrste u svijetu. Budući da u Nacionalnom programu nema predselekcije, od kvantitete (deset filmova) nije se mogla očekivati apsolutna kvaliteta, pa su se izdvojila tri filma koja su osvojila većinu nagrada, koje se dodjeljuju kao hrvatske nacionalne godišnje filmske nagrade u svim standardnim kategorijama: od najboljeg filma, preko nagrada za režiju i scenarij, najbolja glumačka ostvarenja, do najboljeg snimatelja i montažera te scenografa, kostimografa i autora glazbe.

Pobjednik i osvajač Velike zlatne Arene za najbolji film Festivala su Metastaze iskusnog redatelja Branka Schmidta, koji je 1988, na nekadašnjoj Puli, nagrađen kao najbolji redatelj debitant za film Sokol ga nije volio, a u međuvremenu režirao filmove: Đuka Begović, Vukovar se vraća kući, Božić u Beču dok je s filmom Put lubenica bio laureat nekoliko svjetskih festivala. Njegov najnoviji film Metastaze izravno odražava noviju društvenu stvarnost Hrvatske države i govori o sindromu metastaza na više razina. U fokusu te kritičke opservacije scenarista Ognjena Sviličića i redatelja Schmidta je grupa prijatelja-danguba, prepuštena alkoholu, drogi, militantnom navijanju za nogometni klub Dinamo. Njihov je vođa Krpa, učesnik Domovinskog rata, koji zbog statusa veterana i domoljuba uzima sebi za pravo da negira doslovce sve te sam određuje što je dobro a što ne.

Govor likova ulični je žargon s bogatim arsenalom psovki kojima se verbalizira agresivnost. Krpa sve rješava psovanjem i tučnjavom; on je fašistoidni lider autsajdera koji mu se moraju pokoravati, nemilosrdan prema svojoj zeni koju često pretuče, susjedi ga se boje, a u gradskom životu sije strah i mržnju. Tu vrstu mizantropije Schmidt nudi kao nezaobilazni susret sa stvarnošću prije svega za ljude iz hrvatske svakidašnjice, koje suočava sa tom realnošću koja boli i izaziva gorčinu, jer je svako od njih, kao građanin, potencijalna žrtva uličnog nasilja takvih huligana-kvazi patriota, kojima častan život nije svetinja.Ti su mladi ljudi u biti destruktivni, uvijek spremni na kriminal, dilaju droge, neki od njih kao neizlječivi narkomani, obitelj im ništa ne znači, da bi u finalu filma Krpu konačno uhitila policija nakon neuspjele krađe, no do kada? Ritam Metastaza je eksplozivan i odgovara stilu života likova luzera-destruktivaca. Schmidt to postiže znalačkom režijom kojom spretno vodi izvrsnu igru glumaca prije svega Renea Bitorajca kao Krpe, koji je zasluženo osvojio Zlatnu Arenu za najbolju glavnu mušku ulogu, a zasluge za vizualno oblikovanje filma ima i nadareni snimatelj Dragan Ruljančić, kojem je to treći igrani film.

Drugi iz vrha najnovije hrvatske igrane produkcije je film Kenjac mladog redatelja Antonija Nuića, koji je svoj nadarenost najavio jednom od priča u omnibusu Seks, piće i krvoproliće, a filmom Sve džaba osvojio nekoliko međunarodnih nagrada. Kenjac je drama jedne obitelji iz sela u kršu i vrućini Hercegovine 1995, kada u rodnu kuću, nakon duga izbivanja dolazi Boro sa svojom mladom ženom i sinčićem, i gdje se razrješuju neraščišćene traume iz prošlosti. Borina je majka izvršila samoubojstvo, a Boro za to krivi strogog i beskrupuloznog oca koji ni njega nije volio. Borin brat se također vratio u obiteljski dom no u invalidskim kolicima kao žrtva krvavog bosanskog rata. Premda mlad, 32 su mu godine, scenarist i redatelj Nuić (nagrađen Zlatnom Arenom za scenarij) velikim umijećem i osjećajem za opservaciju, uvlači gledatelja u katarzičnu obiteljsku dramu, u čemu je veliku kreativnu potporu imao u fotografiji snimatelja Mirka Pivčevića (nagrađen je Zlatnom Arenom), koji je dvije godine stariji od Nujića, a već se može ubrojiti u vodeće hrvatske filmske snimatelje. Pivčević je, uz ostalo, bio laureat 28. izdanja Međunarodnog festivala filmske kamere Braca Manaki u Bitoli 2007, kada je u tandemu s Draganom Markovićem, osvojio Zlatnu kameru 300 za odličan film Živi i mrtvi, a veliki je uspjeh postigao i filmom Ta divna splitska noć.

Treći film iz Nacionalnog programa u Puli koji treba izdvojiti ambivalentni su Crnci scenarističko-redateljskog tandema mlađe generacije: Zvonimir Jurić - Goran Dević. Kao što sugerira sam naslov filma, to je crna ratna drama u kojoj se govori o ratnim zločinima hrvatskih boraca nad Srbima u Hrvatskoj. To je u neku ruku aluzija i na garaža-zatvore, svojevrsne privatne mini-logore Glavaša&Co, gdje su mučeni i ubijani zarobljenici po sistemu privatne pravde i osvete. Ti zločini u filmu nisu prikazani, oni su samo znakovni simboli, odjek ratne psihoze. U troslojnom obrnutom kronološkom slijedu događaja pratimo grupu hrvatskih vojnika koji su kao preplašene zvijeri u strahu od onoga sto čine i onoga što im se može dogoditi. Tek ćemo na kraju drame vidjeti njihova tijela, kao kažnjavanje pasa rata, ubijenih mecima neidentificiranih neprijatelja ili možda u međusobnom okršaju, a sve to kao parabola ratnog ludila i smrtnog straha. Crnci su režirani minimalističkim izrazom, kondenziranim redateljskim postupkom koji naglašava strah i smrt, fokusirani se na krupne planove ratnika, čija mrtva tijela krvlju oblivena lica vidimo u finalu filma. Tandem Jurić-Dević zasluženo je osvojio Zlatnu Arenu za režiju.

Blagoja Kunovski, Makedonski radio, 26. srpnja 2009.