Boris T. Matić jedan je od onih ljudi iz svijeta filma koji nikada ne staje. Ukoliko ne polira svoj Zagreb Film Festival, onda radi na nekom novom filmu. Ove godine u Pulu stiže sa dva, odnosno čak deset. Kenjca ćemo na trenutak ostaviti po strani, ali samo kako bi se pozabavili devetodijelnim omnibusom Zagrebačke priče čija je realizacija trajala nekoliko godina, a da bi ovoga proljeća s kanskim dobrim vijestima za Ciao mamu Gorana Odvorčića dobile i najbolji mogući PR nakon dovršetka.

Borisa T. Matića uhvatili smo neposredno pred odlazak na poslovni put u London i porazgovarali o prvom filmu izravno posvećenom gradu Zagrebu.

Zagrebačke priče sastavljene su od devet kratkih filmova; koliko je projekt bio zahtjevan?

Zagrebačke priče moja su ideja od prije četiri godine. Osmislio sam ih kao poticaj za osnivanje Zagrebačkog filmskog fonda za cjelovečernji film. Naime, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba prije kroz svoje natječaje nije sufinancirao dugometražne igrane filmove, nego druge filmske forme. Moja je ideja bila na natječaj prijaviti kratke filmove koji će činiti dugometražni omnibus i na taj način dokazati da Zagreb, kao i drugi europski gradovi, ima potrebu za osnivanjem navedenog fonda. Gradski ured je to podržao i Propeler Film je raspisao javni natječaj za scenarije za kratke filmove prema unaprijed utvrđenim pravilima. Na natječaj je pristiglo 109 scenarija, od kojih smo umjetnički savjetnici Nenad Polimac, Vladimir Stojsavljević i ja odabrali devet. U završnoj fazi se kao savjetnik priključio i Antonio Nuić. Devet odabranih scenarija smo i snimili i oni čine gotov omnibus. Projekt je bio zahtjevan, jer je sve dugo trajalo, a cijeli film na kojem je radilo oko 120 ljudi napravljen je za četvrtinu cijene prosječnog hrvatskog filma.

Kako je riječ je riječ o omnibusu, koliko se pazilo na vizualno jedinstvo, na kompatibilnost odnosno raznolikost priča? Jeste li kao producent imali jasne zahtjeve ili ste autorima dali slobodu?

Pravilo je bilo da se svaki kratki film mora slikati na digitalnoj tehnici za određeni budžet, ali se u njihov vizualni i umjetnički dio nisam miješao, osim savjetima.

Kakav je Zagreb grad – i po Pričama i po vama?

Po meni je najljepši grad, kako kaže i pjesma Drage Diklića, za koju se nadam da će biti dio Zagrebačkih priča. Uživam živjeti u Zagrebu i sudjelovati u njegovom razvoju. Po Pričama je raznolik, što je dobro. Zagrebačke priče nisu turistički film nego autorski, koji se bavi malim ljudskim sudbinama. U omnibusu ćete vidjeti odnose u romskoj zajednici koja živi u našem gradu, o ljudima koji tu nisu izvorno rođeni, o studentima, navijačkim skupinama, umirovljenicima i tako dalje.

Za hrvatske filmove kažu da često ne korespondiraju s interesima stranih gledatelja. Zagrebačke priče su film o točno određenom prostoru i ljudima – bojite li se takvog etiketiranja?

Uopće se ne bojim bilo kakvih etiketa. Dapače. Omnibusi o gradovima nisu moja velika ideja. Takvi filmovi su snimani i dalje se snimaju. I o Parizu i New Yorku i Tokiju. I svi ih možemo gledati i razumjeti što se događa. Mislim da će inozemnoj publici naše priče itekako biti jasne…

Film Ciao mama Gorana Odvorčića sastavni je dio Zagrebačkih priča, no istodobno je predstavljen u Cannesu kao kratkometražni film. Je li to model distribucije kojeg ćete prakticirati?

Film Ciao mama drukčija je verzija filma koju je Odvorčić radio zajedno s Matijom Klukovićem. Priča koju potpisuju obojica sastavni je dio Zagrebačkih priča, a druga verzija je uvrštena u službenu konkurenciju u borbi za Zlatnu palmu. Taj je film bio iznimka. Moj je zahtjev prema autorima bio da nastupimo kao cjelovečernji projekt, ali nakon uspjeha Ciao mame bavim se mišlju da u dogovoru s autorima od jeseni i neke druge priče pokušamo plasirati kao kratke filmove, budući da smatram da u okviru Zagrebačkih priča postoji čitav niz jako kvalitetnih ostvarenja.

Producirate i filmove i Zagreb film festival – predstoje li hrvatskom filmu i svemu oko filma teški dani? Neki ugledni festivali izgubili su sponzore, nova politika državnog financiranja ne pokriva cijele projekte, a tu je i ekonomska kriza.

Naravno da svi osjećamo krizu. I to jako. No s druge strane, iskreno vjerujem da će sve proći i da ćemo preživjeti ovo teško razdoblje. Za razliku od kolega u inozemstvu, mi smo ipak stalno imali neka teška stanja od devedesetih naovamo, pa tako smo valjda i otporniji na njih. Mora se pošteno raditi i boriti za svaku kunu, biti spreman na krizu i nadati se da će proći u sljedećih godinu, dvije…

Kako je Propeler film odvrtio i Zagrebačke priče i Kenjca? Jeste li se proširili, narasli?

Odvrtio ih je s velikim zadovoljstvom, upornim radom, vjerom u autore i zajedničke projekte. I dalje smo mala tvrtka koja se trudi birati filmove, a naročito ljude s kojima ulazimo u avanturu proizvodnje filma. Naravno da ne ide uvijek sve glatko, ali to je valjda i značajka posla kojim se bavimo. No, na kraju nema većeg gušta nego kada na velikom platnu vidite u što ste utrošili proteklih nekoliko godina. Ta strast za filmom nas i održava.

Imate dva filma na ovogodišnjoj Puli – pripremate li nam i dupli tulum?

Hm. Bit’ će tuluma. Koliko točno, nemam pojma. Možda i više od dva.