Ljubavni život domobrana u ovogodišnju se selekciju Festivala igranog filma u Puli ušuljao gotovo neprimjetno. O tom se filmu malo pisalo i pričalo; sasvim sigurno iz razloga što je snimljen bez ijedne kune od države ili gradskih subvencija. Njegov scenarist i redatelj je Pavao Marinković, nagrađivani dramaturg i književnik, nije debitant u ulozi filmskog redatelja. Zajedno s Draženom Žarkovićem režirao je film Trešeta koji je obišao brojne svjetske festivale i vratio se u Hrvatsku s brojnim nagradama.

Ljubavni život domobrana je film koji je snimljen bez ijedne kune državne subvencije – zar je to doista moguće?

U današnje, moderno doba uvijek možete uzeti kamericu i snimiti no budget film s prijateljima: uostalom, tako su nastali i neki moderni klasici. No Ljubavni život domobrana za hrvatske je prilike film srednjega budžeta te ne bi bio moguć bez producenta Joze Patljaka i njegovog Alka filma. Glumci i autori radili su za trećinu honorara, ekipa za razmjerno skroman honorar, snimalo se u mom stanu, u stanu mojih roditelja. Imali smo malenu, ali krucijalnu potporu HRT-a i zahvaljujem Draženu Siriščeviću što je imao povjerenja u projekt. Štedjelo se gdje se moglo, ali s obzirom da je Alka film tehnički izvrsno opremljen, nadam se da se to neće vidjeti na filmskoj slici. Alka film je u ovu produkciju uložio svoja sredstva i bez toga film ne bi bio moguć.

Koliko je dugo trajalo snimanje, kako je izgledao život na filmskom setu?

Snimanje je trajalo 28 dana. Snimalo se uglavnom po noći, dijelom nam je to odgovaralo zbog scenografije, a dijelom i zbog glumaca (Dijana Vidušin je danju imala probe u kazalištu). Noćna su snimanja jako naporna i bilo je teško oko 4 ujutro (nakon pauze za obrok) motivirati ekipu i glumce. Naš gost iz Češke Jan Budar rekao mi je da mu je to bilo fizički najteže snimanje. No drugačije ne bi išlo: jer je naš glavni objekt – športski centar Vita, preko dana radio za posjetitelje, a noću nama otključavao vrata.

Prvenstveno ste dramaturg i scenarist – kako je bilo biti redateljem?

Mislim da je u filmu slično kao u sportu. Bit ćeš jači i bolji ako barem na neko vrijeme zaboraviš taštinu i suočiš se s vlastitim slabostima. Iako sam prošao filmsku školu Dražena Žarkovića, svjestan sam da mnogo toga ne znam. Zato sam se okružio prijateljima i profesionalcima koji su pokrivali moje neznanje. Šaman, Jozo, Stane, Dubi, Mare...samo su neki od njih.

Jeste li kao redatelj puno intervenirali u scenarij za vrijeme snimanja? Je li se scenarist u vama bunio?

Nakon zadnje verzije scenarija, susretao sam se s glavnim glumcima i dosta smo pričali i to o svakoj sceni pojedinačno, manje smo probali. Scenarij je u nekoliko zadnjih verzija bio prilagođen glumcima, ali nakon proba – zadnja verzija više nije bila zadnja. Na setu ipak nije bilo puno improvizacija. Ako bi se dogodila kakva fina spontanost ili ex tempora, ja bih to pustio ako ne bi narušilo smisao i ritam scene. Inače nisam pobornik improvizacija i vječitih promjena u scenariju. U potrazi za takozvanom spontanošću često se izgubi fokus prizora pa on postane dosadan i razvodnjen. S piscem scenarija sam stalno imao nesuglasice, ali njih radije ne bih prepričavao.

U komedijama ništa nije slučajno: kako to da ste glavni lik zamislili kao gastro-kritičara?

Saša je neuspješni pisac, ali je gastro-kritičar mimo svoje volje, to je ono što je naslijedio od oca. Dakle, nesretan je i malo se stidi toga što radi. Gastronomske situacije mogu biti filmski zahvalne, a hrana koja se katkada povezuje i sa snobizmom pruža materijale i za prikaz zagrebačke malograđanštine.

Nedostaje li komedije hrvatskom filmu?

Hrvatski film je onakav kakvi su autori. Ni bolji ni lošiji. Nekima je možda drago da nema komedija jer misle da smo neduhovit narod. Ključno je ipak da u nas postoje kompleksi velikih tema, što je socijalističko naslijeđe, pa je komedija u tom vrijednosnom sustavu žanr niže kategorije. To je provincijalno razmišljanje, ali upravo zato komedija i prolazi teže na filmskim fondovima. U njoj je teže prepoznati višeslojnost, a potrebno je više čitateljske mašte da bi se pročitalo nešto što je samo u nijansi glumačke igre i filmske slike. Zbog nepretencioznosti komediju prečesto optužuju za površnost. A ni vlast je ne voli, jer je najsubverzivniji žanr.

Slažete li se s razmišljanjem kako je komediju najteže napisati, odnosno snimiti?

Mnogi to kažu. Ne volim razmišljati žanrovski, ali meni bi sigurno teže bilo napisati horor od komedije.

Koje su osobitosti filma Ljubavni život domobrana? Okarakterizirali ste ga kao glumački film.

Ljubavni život domobrana okarakterizirao bih kao melankoličnu komediju kasnog odrastanja. U liku senzibilca Saše prepoznajem dosta svojih prijatelja, u njemu ima i dosta mene – jedne zajebane generacije današnjih četrdesetogodišnjih purgera koji se teško suočavaju i još teže prilagođavaju novom dobu. U emotivnom susretu njega i jedne posve ispravne djevojke, sportašice – glumačka kemija igra ključnu ulogu. Tu su moji najveći saveznici, ne umanjujući doprinos drugih, bili Nenad Cvetko i Dijana Vidušin. U ovakvom filmu nema alibija velikih ideja i koncepta, nego svim svojim bićem moraš stati iza osobe koju glumački braniš. Potajno se nadam da će netko prepoznati nešto redateljskog i vizualnog stila, ali prije svega se radi o glumačkom filmu. Mislim da je njihova iskrenost dirljiva, svježa i hrabra.

Može li uspješna premijera u Puli pomoći u lobiranju za državna sredstva?

Samim time što nismo dobili nikakva sredstva osjećamo se kao ružno pače. Kao autsajderi koje netko nije htio. Zato smo sretni što smo u Puli i nadamo se da će netko prepoznati ovo što smo napravili. A ako neće u Puli, onda možda negdje drugdje, što je bio slučaj i s Trešetom.